Vrh vrhova hrvatske drame, književni alem svjetske dramaturgije, ne samo zbog bogatstva i opipljivosti emocija koje iz njega pršte, nego i zbog zornosti prikaza psihologije muško-ženskih odnosa, načina na koji Begović propituje njihove stvarne ili fiktivne spolne i rodne stereotipe.

Djelo sam prvi puta pročitao u gimnaziji i moram priznati da je, iako nisam volio čitati, na mene ostavilo snažan dojam. Kasnije sam ga opet pročitao nakon više godina, i to nekoliko puta u relativno kratkom periodu od nekoliko mjeseci, imajući cijelo vrijeme, i između čitanja, ako ne na pameti, onda makar u podsvijesti, citate, tijek i kontekst radnje i temeljna pitanja o odnosu Marka i Gige, ideji ljubavi i njezinoj realizaciji uopće, načinima na koji se čovječanstvo, a onda i uže gledano, muško i žensko, odnosi prema tom idealu.

Prije prvog ponovnog čitanja sjećao sam se samo da se radi o prevari. Nakon prvog ponovnog čitanja, pak, opsesivno me proganjalo pitanje je li Giga zaista bila nevjerna, iako je bjelodano da je koketirala sa mnogima - eksplicitno to Begović ne daje na znanje (Gigu Barićevu nisam čitao, ne znam nudi li se tamo odgovor na to pitanje), a iz Giginih odgovora ne može se zaključiti progovara li ona, u onom svom žaru taštog bijesa u trećem činu istinu ili samo dijeli pljuske zajedljivom osvetoljubivošću. Nakon još jednog čitanja, a onda i nakon svakog sljedećeg, više me nije zanimao odgovor na to pitanje, niti sam o djelu razmišljao kao o prikazu bračne nevjere u onom klasičnom smislu. Begović mi je pomogao shvatiti da se ljudi, pa čak ni oni koji bi si trebali biti najbliži, najodaniji, ili barem, što je minimum u ljubavi, najiskreniji i suosjećajni, zapravo uopće ne vole. Oni su jadni i bijedni, zaslužuju sažaljenje jer ne znaju voljeti, ali neoprostivo je što najčešće to zapravo ni ne žele. Ljubav, to je mlijeko jednoroga, zlatno runo, književna legenda. Voljeti je ipak teško, možda najteže od svega. Žalosno, ali istinito, ljubav je zapravo tek nepostojana stvar, i nije to samo zapažanje književnika i glazbenika. To je lekcija iz života - mojeg, tvog, njezinog, njegovog, svačijeg. Shakespeare Hamletu, kada mu Ofelija za predstavu kaže da je kratka, stavlja u usta sljedeću rečenicu: ''Kao i ženska ljubav.'' - ljubav je odvajkada krhki cvijet, a jedino što je možda krhkije, je dostojanstvo čovjeka. Ali, dostojanstvo se može osvetiti, čovjek se može ponovno učiniti svetim, može vratiti nepravedno oduzetu čast - ljubav čovjek ne može uskrisiti, jednom pretvorena u pepeo, vječno ostaje pepeo. Ne može se voljeti dovoljno - kada se ne voli potpuno i ekstatično, svim srcem i svim umom, onda pobjeđuje ljubomor koji proždire nejaku ljubav. Taj krvožedni, podmukli Ljubomor već na znak prvih leptirića ubada srce kopljima i bodežima namočenima u otrov zavisti i sebičnosti, vežući tako povez oholosti na oči duše, koji na naivne i neiskusne uši neumorno šapće perfidne laži i tako svaki dvosmisleni trenutak, svaku slojevitiju situaciju izopačuje, kreirajući subverzivnu percepciju koja čovjeka pretvara u cinika. Ljubomor je sila koja od ljubavnika, spremnih da daruju život, pretvara u nitkove koji će život oduzeti - ubojice jedne ljubavi, ubojice jednog svijeta, čitavog svemira, ubojice bezbroj prpošnih života.

Ponekad je očite stvari vrlo lako previdjeti - je li Giga prevarila Marka ili ne, zaista je nebitno. Ne i nevažno, ali nebitno, i to je ono ključno što veliki matematičar nije mogao shvatiti. Inzistirajući na tom pitanju zastranjujemo i postajemo robovi Barićeve psihoze, pogleda fiksiranog u slijepu ulicu. To pitanje je nebitno jer ga Giga, kao ni Marko nju, nikad ni nije istinski voljela. Ako je mislila da je mrtav, onda ga nije mogla prevariti; ako ga je zaista voljela, onda se ljubav prema drugome može oprostiti; ako ga je prevarila, onda je to dokaz da ga nije voljela. Nažalost, sve je to mudrovanje suvišno jer je njezinu, kao i njegovu, njihovu ljubav, blasfemičnim orgijama svoje podmuklosti anihilirao opsceni Ljubomor, što najbolje opisuje Begovićev kanonski citat - ''Ljubomor je, dragi, kao i ljubav. Tu ne treba trećeg. Dvoje je dosta.'' - u kojem je najžalosnije to što je to zapravo citat o ljubavi, a ne o ljubomoru. Za ljubav je potrebno dvoje, a za ljubomor je i jedan dosta; dvoje je i previše, a treći je potpuno suvišan, nepotreban.

Kleti se u neoborivu snagu ljubavi, obećavati njezinu besmrtnost, predati se zasljepljujućem sjaju opijuma zaljubljenosti i darovati se drugoj osobi dolazi čovjeku tako spontano i prirodno da mu se čini da je upravo to najispravniji i najpravedniji čin na svijetu, sve dok ga ne otrijezni smrad gustog dima paljevine, dok mu kosti ne ugrize studen zaborava, dok mu suze bola sa očiju ne isperu ružičastu mrenu koja skriva panoramu ruševina njegovih snatrenja. Životne teškoće, prema Kierkegaardu, nadahnjuju plemenita srca. Nažalost, plemenitost je iz Markova, ali i iz Gigina srca, bila davno izagnana, zaboravljena, u nekom dalekom, dubokom, hladnom i usamljenom zakutku sahranjena - od Ljubomora umorena. ''Bez trećeg'' nije priča o Marku i Gigi, ''Bez trećeg'' je kratki isječak iz epa o vječnoj borbi između dobra i zla, Ljubavi i Ljubomora.

1926. Večer. Zima. Gornji grad. Jednokatnica.

Vihor Velikog rata 1918. u svom smrtnom deliriju posljednjim krvoločnim trzajima prekida uvertiru prve bračne noći jednog muškarca i jedne žene.

Nakon dugih osam godina, osam puta po dvanaest mjeseci, osam puta po tristošezdesetpet dana i isto toliko noći izbivanja, životarenja u zatočeništvu, noge Marka Barića ponovno koračaju pločnikom dobro znanih ulica. Oči mu se opet napasaju prizorima poznatih kuća, brjegova i parkova, a u ušima odzvanja skoro zaboravljeni ''kaj''. Taj san, zbog kojeg unatoč kišnom vremenu i mračnoj zimskoj studeni, srcu čovjeka u grudima iznenada postaje tijesno, jer ono odjednom želi poskočiti, zaigrati od radosti, zasjenjuje strepnja malaksale nade da ga njegova žena vjerno čeka; ta iznenadna, bujajuća strepnja muti njegov san, zagorčava ga, unakazuje i pretvara u moru...

Te hladne kišne večeri Bariću vjetar s prozora jednokatnice ne donosi poznati glas, vrata haustora na Gornjem gradu ne otvaraju Bariću poznate ruke - skoro bez ikakvog uvoda započinje zaplet radnje, začinjen telefonskim pozivima dvojice udvarača, dok protagonistica, Giga Barićeva, provodi vrijeme u društvu trećeg muškarca.

Pisac u svojoj drami obrađuje temu postojanosti ljudske ljubavi i bračne odanosti, ljubavničke vjernosti uopće, i, ne mareći za nametnute tabue, propituje značenje vanbračnog, od Crkve prezrenog, spolnog odnosa, raskrinkava uvriježene stereotipe o muškarcima i ženama, inatljivom strasti proturječi tezama i maksimama viktorijanske kulture i bečkog bontona. Proničući u ljudsku psihologiju kroz paradigmu međuljudskog odnosa - vezu muškarca i žene - secirajući dvije vrlo različite ličnosti, koje su jedna drugoj svojevrstan kontrapunkt, Begović majstorskim umijećem identificira i podcrtava kardinalne osobine dvoje aktera, te vitalne organe njihovih karaktera: narcisoidnost, licemjerje i cinizam. Čudovišne personifikacije tih karakternih crta, antijunaci jedne veze, onoga što bi barem trebao biti najintimniji i najuzvišeniji oblik ljudskog odnosa, uljezi su u ljubavi, krvnici jednog odnosa; Begovićevi protagonisti posvemašnjom dominacijom svojih negativnih karakteristika privode svoju ljubav, to jest radnju neslavnu kraju, unatoč višekratnim, slučajno ukazanim ili milošću Božjom, kroz pero autora, proviđenim prilikama za pozitivni preobrat. Ideja je slojevita, kompleksna, svevremenska i sveprisutna.

Možda nema ničeg avangardnog u ideji da se muškarcu i ženi dodijele uloge mačke i psa, da ih se stavi u poziciju vojnika u suprotstavljenim rovovima, koji jedni na druge bjesomučno pucaju, ali pravocrtna neumoljivost te destruktivne dinamike, žestina i otresitost njihove mržnje, to fisijski nepopustljivo širenje negativne atmosfere između dvoje ljudi koje veže puno više nego što je sam sakrament ženidbe, više od virtualnih osjećaja, koje, kvragu, vežu makar lijepa sjećanja, čini djelo avangardnim, posebnim. Ne samo da je Begović time obogatio radnju, učinio ju dinamičnijom, neizvjesnijom, već je i vješto izbjegao potencijalnu holivudsku predvidljivost isprazne i sladunjave ljubavne priče u kojoj jedna potpuno nezainteresirana osoba magnetički privlači drugu, koja je u nju slijepo zaljubljena - takav pasivno-agresivni princip funkcioniranja odnosa i radnja na tragu ''idi mi-dođi mi'' sigurno ne bi polučila ni približan uspjeh u skiciranju psihologije odnosa, niti bi imala iole usporedivu težinu pouke.

Neobičan je Begovićev izbor duljine trajanja rastavljenosti bračnog para - osam godina. Kao da šest mjeseci ili puna godina ne bi bile jednako učinkovite u proždiranju njihovih osjećaja i obećanja, kao da bi u tom slučaju njihovi u prostor i vrijeme utisnuti pogledi i dodiri ipak odoljeli, izdržali ugrize zaborava, kao da rane koje bi njihovoj ljubavi zadalo i vrijeme upola kraće od osam godina ne bi bile smrtonosne. Čak je i u okrutnom Starom zavjetu razdoblje oskudice i gladi - sedam mršavih krava - trajalo kraće, cijelu godinu kraće; kao da Begović želi reći, možda, da je osam godina ipak previše, da je to ipak jedan nepremostiv period, cijepljen protiv same vjere u sretan kraj. Prisiljena prolaziti kroz pješčani sat osam godina dug, zlatna zvjezdana prašina Markove i Gigine ljubavi pretvorena je, zaslugom sebičnog nemara i okorjele hladnoće njihovih srca, u maglu i dim; njihova srca, kronično bolesna od psihoze zaborava, neprocjenjivo blago mladenačke ljubavi pretvorili su u najobičniju konfabulaciju.

Pitam se, koliko bi danas bilo previše - osam tjedana razdvojenosti, možda osam dana, osam mjeseci... Zaboravljaju li se danas ljubavnici brže, sigurnije, potpunije, spokojnije? Odbacuju li sjećanja s manje ustručavanja, odriču li se svojih obećanja s manje srama? Koriste li nove prilike s većim nestrpljenjem, s boljim izlikama? Ono što je dodatno neobično i intrigantno je i što je par razdvojen u zadnjoj godini rata, a možda baš namjerno - zašto ih umjesto kraja rata nije razdvojio njegov početak, mobilizacija? Usmena predaja, povijest i kinematografija obiluju primjerima uzajamnog čekanja i iščekivanja tijekom ratova koji su razdvajali muževe od žena - bi li ova priča imala sretan svršetak da je Marka od Gige razdvojio početak rata, da su oboje rat izdržavali zahvaljujući samo utjehama naivnih, ali sigurnih nadanja vlastitih srca da će, kada rat napokon završi, konačno i zauvijek imati jedno drugo, dok ih smrt ne rastavi? Ne mislim da je u Begovićevim dramama išta slučajno, što potvrđuju i pomno razrađene didaskalije, koje daju dodatnu težinu riječima, izlijevajući jarke boje emocija u svijest čitatelja, omogućujući mu tako da bolje pronikne u njihov smisao, da argumente i jedne i druge strane lakše odvagne. Uloga didaskalija je, jasno, da ublaže nedostatak gesta i mimike kazališnih glumaca, i zvukove, uostalom, no u ovom djelu je didaskalijama to posve zamijenjeno, nadomješteno, prevaziđeno.

Bez obzira na rodno-specifičan kontekst dodijeljen likovima - rat i zarobljeništvo muškarcu, visoko društvo gradskoj dami - čitatelji oba spola mogu se jednako prepoznati u oba lika, i u tome je Begovićev majstorski uspjeh, postignuće koje je daleko ispred vremena; kao da nam je oporučno u naslijeđe ostavio bljesak svoje mudrosti, predosjećajući da bi nam mogla zatrebati u ovim vremenima obilježenim kontroverzama oko roda i spola, muško-ženskih uloga i žensko-muškog sukoba uopće. Možemo zapravo cijelu ideju promatrati kao sukob arhetipova, sukob racija i emocija, sukob muškog - logika, disciplina, konkretnost materijalnog, konačnost - i ženskog - osjećajnost, nepredvidljivost, otvorenost novom, sloboda - principa; bez razumijevanja simbolike kineskog Jin i Jang, bez osvjetljavanja kroz prizmu temeljnih elemenata Jungovske psihoanalize ličnosti, Personu i Sjenku, Animu i Animus, likove, radnju, ideju nije moguće shvatiti, ona ostaje uskraćena intelektu, kao i osobni rast.

Pošteno je reći da su pozicije oba glavna lika izrazito nezahvalne i da nitko nije u prednosti niti u hendikepu pred onim drugim. Markova je pozicija nezahvalna jer mu je sudbina, samo zato što je muškarac, poklonila ratište, a povrh toga, kao da ono samo nije dovoljna kazna, i ratno zarobljeništvo - izignorirala je njegovu mušku posesivnost i podmuklo mu ukrala ljepotu prve bračne noći, odvojivši ga od voljene žene. On provodi godine lutajući u sužanjstvu, grleći postelju od hladnog pijeska, dijeleći trpezu sa devama i psima, u otuđenosti, svojevrsnoj socijalnoj izolaciji, otpadništvu, životari bez nade ili upravo proklet zbog nade. Pisma ga ne pronalaze, niti ih može poslati, njegov razum mjesecima i godinama muti sumnja da će jednog dana naći ono što mu je sudbina uzela, a dušu mu izobličuje strah pred spoznajom da je sve ono što su njegove oči gledale, a ruke milovale, sada nepoznanica prepuštena slučaju, zapletena u mreži sustava kvadratnih jednadžbi i nejednadžbi, zagrljena tuđim rukama - za njega rat kao da nikada nije ni prestao. Gigina pozicija je nezahvalna jer je blagoslovljena svom udobnosti gradske svakodnevice, i svaki dan je test za njezinu ljubav, kojoj je izvor presušio - nema pisama, nema glasina, rok je neodređen, sudbina njezinog dragog je neizvjesna, ne zna je li živ ili mrtav, pa emocionalno paralizirana od svih tih nepoznanica postupno zaboravlja njegov lik, dok se istovremeno povećava broj njezinih udvarača. I da želi, ona ne može živjeti pod staklenim zvonom, ne može iskorijeniti vlastiti instinkt koji joj govori da treba nastaviti živjeti, ali opet neprihvatljiva joj je, barem donekle, ideja da nastavi živjeti kao da Marka nije niti upoznala. I Marko i Giga doživljavaju svojevrsnu shizu - Marko na svojim lutanjima svjedoči zabavama u bordelima, čak u njima i sudjeluje, gubi vjeru u ženski moral, shvaća da žene nisu ništa imunije na profane izazove svakodnevice, da njihova obećanja ne vrijede ništa više od muških, a ipak se nada da će naći Gigu netaknutu, nepromijenjenu, vjernu i nepokolebanu; Giga zbog svojih ženskih slabosti ne može ustrajati u samoći, ne može izbjegavati muško društvo, niti zbog toga zaslužuje osudu, i istovremeno živi kao da je Marko mrtav, zauvijek izgubljen, njegujući ipak, u zabranjenoj skrovitosti svoje duše, spomen na jedan odnos, čuvajući svetost nesuđenog bračnog kreveta, godinama provodeći noći na divanu. Dvije činjenice treba podcrtati: Marko zaslužuje suosjećanje jer osam godina nije imao nikakvu komociju, dok je Giga istu svakodnevno uživala, skoro neograničeno, a Giga zaslužuje suosjećanje jer je svakodnevno bila razapeta između dviju stvarnosti. Marko otpočetka nije ni imao izbora, nesreća mu je bila dosuđena, on osim sjećanja nije ni imao ništa, pa nije mogao niti birati, u tom smislu je živio bezbrižnije od Gige, koja se svaki dan suočavala sa nebrojenim prilikama i izborima, kojima je, krijepljena snagom svojih ideala izvjesno vrijeme pružala stanovit otpor, što je bilo nezamislivo teško; Marko u sužanjstvu nije ni mogao pogriješiti, gorka sudbina koja ga je zadesila učinila ga je oholim oduzevši mu slobodu izbora, dok je Giga godine provodila na kušnji, između dvije vatre, iako je, očito, s vremenom nonšalancija stvorila dvije stvarnosti, dvije Gige.

Teško je prosuditi tko od dvoje glavnih likova, tako različitih po svojim anamnezama i dodijeljenim životnim stilovima, preferencijama i okolnostima, čini teži grijeh. S jedne strane lik Marka, kršna i neugledna prilika, koja njeguje afinitet prema primitivnoj nomadskoj muzici i sablasno koketira s alkoholom; on je hladno, čisto matematički logičan i boljševički mračan, praktički vulgaran. S druge strane Giga, vrckava, poletna, disforična, sentimentalno pedantna i ženstveno krhka, smarajuće kompleksna, koja zbog životnog stila, opravdano ili neopravdano, nosi stigmu kurtizane. Ipak, oboje sjede na istoj optuženičkoj klupi, ujedinjeni u zajedničkim negativnostima, unatoč razlikama - optužuje ih tvrdoća vlastitih srca, uznositost njihovih spolom determiniranih ponosa, optužuje ih zapravo njihova izgubljena Ljubav, koju je svatko na sebi svojstven način umorio; umoriti, učiniti koga ili što umornim, iscrpiti težinom svojeg karaktera i umoriti, ubiti, učiniti mrtvim, okončati život, postojanje.

Tko bi od svih ljudi na svijetu osam godina svoje mladosti proveo suzdržano, u samoći, čekajući ostvarenje jedne nade, možda puste deluzije? Tko se pak, nakon godina izbivanja, ne bi nadao toplini poljubaca poznatih usana, postojanoj vjernosti voljene duše? Licemjerno bi bilo osuditi bilo koga, Marka ili Gigu, zbog njihovih razumljivih, prvenstveno ljudskih, razmišljanja i djelovanja - ''Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.''; osudu ovdje zaslužuje nešto drugo, nešto što nije ljudsko, već sotonski iskvareno - njegova oholost koja ne želi pognuti glavu, koja se ne želi ispričati, i njezino licemjerje, koje ne želi otvoriti srce i govoriti istinu, taj prokleti savez u sebičnosti koja ne želi razumjeti, koja ne želi oprostiti. Osudu zaslužuju njihova bolesna ega, slijepa od ljubomore, njihovi potkupljeni razbori, iskrivljeni pod teretom hipertrofiranih osjećaja važnosti, a istrunutih poluga kritičnosti, samoprijekora i odgovornosti; osudu zaslužuju njihova kroz godine okorjela srca jer su, umjesto da iskoriste proviđenu priliku da jedno drugome priznaju greške, oproste i obećaju novu ljubav, ljubav rođenu odozgor, ona odlučila abortirati iskrenost, empatiju i razumijevanje, satrti korijenje nesebične ljubavi za drugoga - u iracionalnom zanosu opijenosti samima sobom, svojim nevoljama i jadima i svojim emocionalnim i fizičkim bolovima, svojim umišljenim važnostima i predodređenostima za nešto bolje, uzvišenije, ugodnije, sladostrasnije, njihova ljudskost odrekla se svoje supstancijalne biti - čovječnosti, milosrđa prema drugom, jednako nesavršenom ljudskom biću, vremenom izgladnjelog duha, slomljenog emocionalnom boli.

Nema veće sablazni nego postati ravnodušan prema nekome koga si jednom volio. Mrziti, to je manji prijestup, jer mržnja podrazumijeva intenzivne osjećaje, negativnu interakciju, kroz koju povezuje, i kroz koju se uvijek može otvoriti prostor za rast, za preobraćenje, dok ravnodušje kida svaku vezu, jednakom silinom briše svaki trag, i sreće i sjete, i lijepoga i ružnoga. U osnovi mržnje je ljutnja, što je nezrela reakcija na povrijeđenost. Ali ljutnja je bolja od prijezira, tuga zbog povrijeđenosti zdravija je i konstruktivnija od ogorčenja - tuga traži pomirenje, razrješenje, a ogorčenje rađa pakost koja želi da sve nestane... Iz ''Stubborn Love'' od The Lumineers - It's better to feel pain than nothing at all... The opposite of love's indifference! Ne, suprotnost ljubavi nije mržnja, to je ravnodušje. Očito je da se Marko i Giga nisu voljeli. Da su se voljeli, izložili bi jedno drugome svoje izranjavane, gnojnim i krvarećim čirevima nagrđene trbuhe, ali meke i ranjive, i tako si međusobno iskazali poniznost, poniznost koja je spremna primiti kaznu za svoje grijehe, ili milosrđe kao nagradu za svoju iskrenost i odanost. Ali onda, kada se već nisu voljeli, barem da su se mrzili. Barem da su bili ljuti jedno na drugo. Barem da su bili žalosni. Ne, oni su bili ravnodušni. Ne konstantno, ne istovremeno. Ali u suštini su bili ravnodušni jedno prema drugome, nezavidno ravnodušni prema sjećanju da su si nekad značili sve na svijetu. I to je ono sotonski iskvareno što zaslužuje najstrožu osudu.

Naivno mislimo da je ljubav jača od svega, prebrzopleto jedni drugima obećajemo ljubav koja neće uvenuti, koja će izmjestiti mora i planine, koja će uvijek ustrajati i nikad neće zaboraviti - istina je upravo suprotna: ljubav, jedina sila koja rađa i daje život, kreativna sila, produktivna sila, taj pogled i drhtaj srca koji je spreman samog sebe predati smrti na križu, zapravo je jedna od najkrhkijih sila u svemiru. Ljubav nije ''infatuation'', strast, ljubav nije ''convenience'' ili sila prilika - ljubav je iskrenost, spremnost i požrtvovnost, ljubav je vjernost, oprost i nada, ljubav u svojoj najuzvišenijoj formi je nesebičnost. Svadljivost i nonšalancija, Markov i Gigin ulog u njihovom susretu nakon toliko godina zadaju pravac priči i definiraju njihov odnos čineći ga nakaradnim, imunim na ljubav koja ga je jednom rodila. Paradoksalno, kako je Begović odsutnost ljubavi u tom odnosu uspio učinio toliko jezivo opipljivom.

Toliko dugo iščekivani susret, kojem su se oboje u skrovitosti čistih, neokaljanih dijelova vlastitih duša oduvijek nadali, započinje neobično - donekle razumljivo, ali nadasve neobično. Jedini prirodni, spontani moment, bljesak toliko očekivane, iskrene i nedvosmislene, čeznutljive komunikacije u početku tog dijaloga je onaj u kojemu Marko primjećuje da je Giga ošišala kose. Kratka frizura, iako je zaštitni znak prijateljica noći s istoka Europe, ovdje nije u službi inkriminiranja ili vrijeđanja Gige, već naglašava njezin novi imidž, ali ne izvanjski, nego unutarnji - frizura je tek simbol bitne promjene. Giga je primjetno, neprikosnoveno drugačija, ne dakle tjelesnim izgledom, nego duševno i duhovno, i tu je kvaka cijele radnje, to je ono što je presudno jer Gigina promjena prokazuje i promjenu u Marku - ljudi koji su se jednom voljeli vide se drugačije i više se ne prepoznaju. Iako nižu razloge kojima pravdaju svoja trenutna stanja, promjene u svojim razmišljanjima i ponašanjima, kojima pravdaju svoje riječi i ton kojim su izgovorene, među njima se ne nalazi niti jedan koji bi ih ekskulpirao od načina na koji se jedno prema drugom odnose. Dok je stari život jedina ideja za koju se Marko, životareći u zarobljeništvu, mogao držati i za koju se grčevito držao, Giga je, kada je ošišala kose, započela novi život, i to je ono što joj on ne može oprostiti; Giga pak, osim što Marku ne želi ništa iskreno priznati, pokazati karte, legitimirati se pred čovjekom koji barem taj minimum zaslužuje, ona ga poima kao prijetnju za svoj novi život, vidi ga kao komplikaciju, zao znak, nesreću i nepriliku. Barem da su, kada su se najzad sreli, tu težinu životne nepravde koja im je toliko tištila grudi, taj studeni zid vremena koji ih je držao odvojenima, oduzevši im naprasno svježinu mladenačke ljubavi, zainatili i pokazali svijetu da se sjećaju, da im je stalo, da još uvijek vjeruju u vrijednost onoga u što su se prije 8 godina kleli, zbog čega su živjeli - ne, oni, kada su se konačno ugledali, nisu vidjeli ama baš ništa što su nekoć navodno voljeli. U njihovim očima nije bilo žalosti zbog pustih godina razdvojenosti, u njihovim glasovima nije bilo na rubu suza treperavog suosjećanja za proživljene patnje, nije bilo dobrostivog htijenja, u njihovim gestama, u njihovim srcima nije bilo ljubavi. Ono što je, u žaru trenutaka, tijekom njihove svađe, isijavalo iz njihovih očiju, nije bila mržnja spram onog drugog, ne, to je bila odsutnost ljubavi, to je bilo ravnodušje. Nije li čudo pomirenja između Marka i Gige izostalo upravo zato što nije bilo ljubavi? Nisu li s tolikim prijezirom gledali na nedostatke onog drugog upravo jer se nisu voljeli - kako je Giga prezirala Marka zbog njegove strasti za pićem i ženskim tijelom, tako je i Marko prezirao Gigu jer je živjela u slobodi, na jaslama raskošnog gradskog života. Neugodno je čitati taj inicijalni dijalog koji je s Markove strane vrlo sarkastičan, ciničan, omalovažavajuć, čak svirep, a s Gigine strane nevješto nonšalantan i benigan, hinjeno topao, kao da se radi o jednoj pukoj uličnoj prepirci, a ne jednom vitalno važnom, epskom susretu koji je, nakon skoro desetljeća čekanja, kriminalno krivo započeo, u maniri antičkih tragedija. Dijalog je to, zapravo, ljudi koji se tek površno poznaju, on je ukočen, njegova komunikacija odiše manjkom povjerenja, manjkom ljubavi - iako vjenčani, oni koji su jednom bili nerazdvojni ljubavnici postali su stranci u ljubavi, stranci jedno prema drugome. Je li potresnija Markova brutalna iskrenost ili zakrabuljenost Giginih rečenica; je li više gorka Markova besramna hladnoća ili Gigina hinjena toplina? Nisu li njihove evokacije sjećanja, koja ni jednom ni drugom očito nisu značila onoliko koliko su htjeli prikazati da znače, tek simptom cinizma i licemjerja - Marku ta sjećanja ne znače dovoljno da otvori srce prema vlastitoj ženi i iskaže milosrđe njezinoj nesreći spremnošću za praštanjem i pomirbom, novim početkom, a Gigi sjećanja nisu dovoljno sveta da zagospodari vlastitim ponosom, preuzme odgovornost za nastalu atmosferu i prizna činjenice koje su preočite da bi se dale sakriti.

Giga u trenutku kada Marko ponovno ulazi u njezin svijet podsvjesno postaje svjesna istine o samoj sebi, koja djeluje kao kriptonit na iluziju njezine postratne realnosti i ošamućuje ju - što vrijeme više odmiče, što se rasprava s Markom više zahuktava, ona joj se s iracionalnijim strahom protivi, ona kao da nemušto vrišti dok okreće glavu pred tom spoznajom, ona bježi pred njom kao vrag od tamjana, bojeći se da bi se pod tim priznanjem slomio njezin ženski ego. Giga zna da je podbacila, zna da je iznevjerila ideal ljubavi, i to je njezina kvalitativna prednost naspram Marka, koji nije imao dovoljno poniznosti ni da bi došao na tu ideju. Giga zna da je podbacila ne zato što nije provela godine skrušeno živeći pod staklenim zvonom, ne zato što nije kao Penelopa, koju je književnost uzdigla na pijedestal odanih ljubavi, strpljivo i naivno čekala svog muškarca, nego zato što zna da je iznevjerila svoju ljubav jer se zaplela u okolišanja i laži, jer nije pred jedinim čovjekom kojemu to duguje bila iskrena, jer mu nije na stolu prostrla cijelu istinu. Zatajiti istinu, kao što je učinila Giga, hineći besprijekornost, prepustiti se vrckavosti u trenutku u kojem je svaki kič i svaka suvišna, nebitna riječ uvreda, to je proračunato i licemjerno. Kao što je licemjerna Markova žalopojka da je preživio godine u zatočeništvu i na koncu pregazio nepregledne pustinje samo zbog Gige - nije, godine zatočeništva preživio je silom prilika, a pustinje je pregazio gonjen bičem svoje tašte posesivnosti, zavisti izopačenom željom da nekoga, ali ne i bilo koga, već jedinu projekciju svoje sigurnosti, posjeduje.

Sukob se rasplamsava u drugom činu jer Giga, uživljena u ulogu ''nesretnice'', želeći izbjeći osudu vlastite savjesti i neugodu srama pred samom sobom, pokušava izjednačiti svoju i Markovu nesreću, na što Marko biva smrtno uvrijeđen, opravdano misleći da je njegova nesreća ipak imala okrutnije boje, bljutaviji okus i nesnosniji miris. U rasplamsanoj svađi Barić postaje besraman u uvredama koje niže, dajući si za pravo da se postavi u ulogu apsolutnog suca, besprijekornog arbitra, kao da je sam svetac bez grijeha, i ta njegova arogancija i bešćutnost, koje konačno nedvosmisleno prokazuju tobožnju plemenitost namjera zbog kojih se vratio, samo podrivaju ionako već dovoljno opaku atmosferu i kumuju njezinom nesretnom raspletu. Barićeva je pak besramna u načinu na koji mu se umiluje, nakon što je netom došla iz zagrljaja drugoga. Sukob je to, rekao bih, dvaju arhetipova, nepopustljive i bezobzirne muške racionalnosti i neurotične ženske emocionalnosti, sukob jedne neljudski bešćutne logike i nonšalantne, infantilne nezrelosti, samo naizgled sublimacija ljubavi, a zapravo šaka laži i želja. Gigino ponašanje i postupci nikako ne opravdavaju Markove napade, međutim, ni njegova zloba ne može opravdati njezinu dvoličnost, uvijanje i izbjegavanje istine. Ipak, ni jedno ni drugo nisu željeli zamijeniti ponos za vlastitu katarzu, za ozdravljenje njihovog odnosa, i to je ono što je nepopravljivo tragično u tome remek-djelu, ta Begovićeva poruka da je ponos jednog čovjeka jači od ljubavi dvoje ljudi, toliko iščekivanoj, toliko dugo sanjanoj; da je dovoljno da se na putu ka sreći dvoje ljudi ispriječi jedan ego, jedan prstohvat iskonski originalnog zla.

Zanimljivo bi bilo zaustaviti vrijeme u tom trenutku najžešće svađe i izići s Markom i Gigom pred Sud, na parničenje, istjerati pravdu i ustanoviti tko govori istinu, a tko laže, tko je dosljedan, a tko manipulira, tko kome koliko duguje, a koliko kome pripada, no u tom vrtlogu emocija i paklenskoj neobuzdanosti kompleksne dinamike jednog odnosa, sve se tako strmoglavljuje u propast da je svaki sabraniji pokušaj orijentacije u tom kaosu nemoguć. Marko u svom uskom, primitivnom muškom razmišljanju želi samo njezino tijelo, i gubi kompas razmišljajući o tome s kime je to tijelo sve dijelilo postelju, ne shvaćajući da je puno važnije za koga žensko srce kuca nego s kime liježe; Marko je u toj svađi potpuno promašio bit, cijeli diskurs usmjerio je na potpuno krivi kolosijek, bolestan od tašte sebičnosti. Giga pak, gajeći klasičnu žensku iluziju da ih volimo zbog njih samih, a ne zbog njihovih tijela, očekuje povezanost na dubljoj razini, i time sama sebi skače u usta i legitimira se kao još jedna licemjerna guja koja koristi svoju poziciju u romantičnim intrigama držeći se boljom nego što zapravo je, jer tu dubinu koju očekuje sama upravo uskraćuje, pokušavajući svim silama, lažima, trikovima i obmanama sakriti istinu.

Zašto je Gigin užas zbog činjenice da ju Marko želi smo zbog njezina tijela, zbog jedne životinjske potrebe, veći, gori, ili tragičniji, ili pravedniji od Markova užasa što ga ona ne voli; zašto je Gigin užas uzvišen i pravedan, a Markov pretjeran, neosnovan i nepravedan? Niti je Giga poštivala Marka, niti je on poštivao nju; oboje su ono drugo shvaćali pukim objektom svojih uskogrudnih računica: Marko je Gigu vidio kao objekt za zadovoljenje svojih nagona, a Giga je doživljavala Marka kao figuru oko koje će nastaviti graditi svoju igru, svoje spletke, kao izliku kojom će okruniti jednu staklenu konstrukciju. Zašto je Marko veća svinja i gad, nego što je Giga kurva i gadura? Računica jednog slomila se na računici onog drugog i obrnuto - njihove izjalovljene računice prokazale su ih oboje kao budale i licemjere. Marko je budala jer je vjerovao u fikciju, u laž o ljubavi i vjernosti, a istovremeno je i veliki licemjer jer do standarda ljubavi kojeg je očekivao zateći, u čijim je plodovima žudio uživati, sam nije držao. No Gigino je licemjerje opakije, podmuklije, ružnije, jer se ono sastoji u njezinom odnosu prema istini i neiskrenosti njezine komunikacije. Giga je glupača jer je u jednom trenutku spremna sve oprostiti i zaboraviti, kao da se radi o trivijalnostima, kao da se ne radi o tome kakav život, s kime i zašto želi proživjeti, tradicija njezine nedosljednosti okrunila ju je za budalu, relativiziranjem svega namagarčila je samu sebe. Sve ono što je loše u patrijarhalnoj kulturi, što predstavlja opasnost i svakodnevno ugrožava žene diljem svijeta možemo svesti pod nazivnik Markovog licemjernog ponašanja, a isto tako iz Giginog licemjerja, ponosnog na specifičan ženski način, možemo shvatiti zašto ženska nevjera nosi stigmu težeg grijeha.

Sasvim ljudski, voljeti nekoga nesavršeno, manjkavo; sasvim ljudski, podbaciti u pokušaju ostvarenja svojih ideala. Tko može, uostalom, doseći ideal ljubavi? Tko mu se može dovoljno približiti da bi mu gledao u oči ili čitao s usana? Tko je uopće dostojan otkriti tajnu tog savršenog otajstva, da ne bi izgorio od nedostojnosti kada bi samo približio svoje usne tom božanskom nektaru? Nitko ne može dobaciti koplje tako daleko. Ali svaki je pokušaj hvale vrijedan. No, odustati od bacanja koplja samo zbog straha od neuspjeha, zbog malodušnosti nadahnute dvostrukim kriterijima, to je proračunatost i ništa drugo. Ljudi padaju pred kušnjama, ali padaju hrabro, puni duha - jesu li zato manje vrijedni od onih koji ni ne pokušavaju misleći da su predobri da bi padali? Jesu li oni koji griješe u ljubavi gori od onih koji zbog straha od nesavršenosti, zbog ponosa u najodvratnijem obliku, niti ne pokušavaju voljeti? Marko i Giga, to su dva različita ponosa, jednako krvavih ruku - odvratnost njihovih likova je u tome što su davali da bi dobili, što nisu bili dovoljno prirasli jedno drugome srcu, što su jedno od drugoga, onda kada je to bilo najvažnije, prelako odustali. Njihov je neoprostivi krimen ne što nisu ostali u ljubavi, nego što se nikad nisu ni zavoljeli. Oni kao da su oboje anticipirali taj rastanak, znajući da će im jednom doći ''zbogom'' i rastaviti ih pa ni jedno ni drugo nisu htjeli otići predaleko u ljubavi, kamoli do kraja, da ih ne bi slučajno taj ''zbogom'', jednom kada dođe, prejako zabolio - oni su unaprijed podlegli ljubomoru, oni su previše voljeli same sebe da bi iskreno i predano voljeli ono drugo. Oni su znali koja je cijena ljubavi pa zato nisu htjeli pod svojom kožom osjetiti emociju Palome Faith, i to ih je učinilo imunima od toga da njihova duša saživi s dušom onog drugog; u njihovima grčevima i jecajima nikad nije bilo empatije, nije bilo boli zbog izgubljene ljubavi, to su bili samo krikovi povrijeđenog ega. Najpotresniji zaključak kojeg ova nesretna ljubavna priča podcrtava je da je kod kraja ljubavnog odnosa najtužnije što se dvoje ljudi nimalo ne srami činjenice da su oboje prestali biti ono što je ono drugo nekada neodoljivo i nepopustljivo voljelo...

Ova napeta drama, de facto psihološki triler, završava činom ubojstva. Pod dojmom njihovog odnosa, mišljenja sam da je čin ubojstva ovdje tek simboličan: ubojstvo Marka nije umorstvo jednog čovjeka, to je umorstvo jedne ljubavi, počinjeno ne činom pucnja, nego onime što su Marko i Giga činili u svojim srcima, pucajući u nekoć sveta sjećanja, u vrjednote koje su u jednom sretnijem vremenu jedno drugome predstavljali; za njih je silovanje zapravo bila agresija koju je ideal ljubavi, ma koliko apstraktan, prilično nasilno provodio nad njihovim egima, odnosno oni su ju barem tako doživljavali, pa su morali pucati, svatko na svoj način. Uloge su, prema tome, i u tom potencijalnom silovanju i u ostvarenom ubojstvu, mogle biti zamijenjene, ali je očito bilo zgodnije da bude kako je Begović odlučio.

Giga je, dakle, upucavši Marka, oboje oslobodila njihovog balasta - Markov balast bio je njegov uzaludni život, što naivno, a što prepotentno koncentrično izgrađen oko Gige, a Gigin balast bio je Marko, ta centrifugalna sila iz njezine zone bezbrižnosti i užitka, tog ''svetog ženskog prava''. Olakšanje u smislu popuštanja napetosti uslijed razrješenja koje takav svršetak donosi djeluje kao antidot koji sprečava da ga poimamo tragičnim; kraj je u najmanju ruku neutralan, i nipošto ne donosi olakšanje u smislu bilo kakve emocionalne ili moralne zadovoljštine, jednostavno prekida, kao deus ex machina, tu nepodnošljivu mržnju. Mržnju, koja je ipak poštenija i iskrenija od ljubavi, jer ljubav je licemjerna, kao što je u usporedbi sa ratom licemjeran mir - u mržnji smo dosljedni, a u ljubavi nagonjeni prolaznim interesima mijenjamo svu garderobu kostima i maski. Tragedija kraja nije u činu ubojstva, ona nije u smrti jednog čovjeka; tragedija kraja je u posvemašnjem izostanku ljubavi, suosjećanja, makar samaritanske dobrohotnosti. Marko i Giga odrekli su se preuzvišene krune osobe koja voli. Prema ljubomoru, koji im se kao neka zaraza uvukao kroz oči, uši i usta u krv i zatrovao im srca, okamenio ih, prožeo njihova bića kao kakva nihilistička gangrena, duše pretvorio u ništa, u mrak, oni nisu pružili baš nikakav otpor. Ubojstvo Marka samo je personifikacija načina na koji su se i Giga i Marko u svojim srcima odnosili prema kopiletu svoje ljubavi, siročetu kojeg su umorili, zbog njegove tobožnje agresije kojom se usudilo ugroziti samoživost njihovih ega. Marko i Giga, osim što su postali slavni po svojoj mržnji, sebičnosti i ciničnosti, postali su neslavno slavni i po tome što su ljubav, nešto tako uzvišeno i sveto, u svega 3 čina prokurvali za Judine škude, oskvrnuli i profanizirali.

''Ljubomor je, dragi, kao i ljubav. Tu ne treba trećeg. Dvoje je dosta.'' kanonski je citat o ljubavi, koji u malo riječi mudro prosvjetljuje svaku naivnu potrebu da se neuspjeh objasni egzogenim uzrocima; ljubav, naime, umire u jednom od dvoje, neovisno od onih trećih, četvrtih i stotih. Treći je uvijek samo lakmus-papir za iskrenost nečijih osjećaja i postojanost nečijih riječi, iskra iskušenja koja, hraneći se slabostima ljudskog srca eskalira u nekontrolirano bukteći požar koji brutalnom bjesomučnosti proždire sve ono dobro, lijepo, nježno i čestito, što je ljubav naivno izgradila, zapisala u vremenu i prostoru, što je u noćima milovala, čemu se u praskozorja veselila, čemu se, gledajući u budućnost, kličući radovala. Treći ne dovodi ljubav kao takvu u pitanje, nego tek posredno - treći dovodi u pitanje čovjekovu srž: na čemu je izgrađen, od čega je sazdan, nosi li u grudima srce od mesa ili od leda. Ne gasne ''stara'' ljubav zbog pojave trećega, nego zbog okorjelosti ljudskog srca, zbog njegove slabosti, malodušja pred Ljubomorom, ljubav likvidira, a tek onda srce, zbog vlastite oholosti, zamijeni uzrok za posljedicu, i prione uz trećega sa povezom preko očiju. Ljubav nikad ne umire prirodnom smrću - umire jer joj ne znamo obnoviti izvor, umire od sljepoće, pogrešaka, izdaje, umire od bolesti i rana - umire zbog dosade, gubitka svježine i sjaja. Ljubav, to predivno utjelovljenje nečega božanskog, onostranog, ono nešto dobro, lijepo, toplo, spontano i razigrano, kreativno i produktivno, može se pretvoriti u maglu i dim bez ičijeg posredništva, bez uplitanja sabotera izvana, bez trećega, ona će se urušiti iznutra, pogotovo će se rapidno urušiti kada je izgrađena na krivim temeljima, a beziznimno će kolabirati kada se uzoholimo i prestanemo obraćati pažnju na one napasti koje joj temelje podrivaju iznutra. Ljubav je kao svjetlost svijeće, koju ciklički satiru kiša i vjetrovi i opkoljuje i guši mrak - kada se umore ruke koje zaklanjaju svijeću i koje spremno prinose šibicu kada plamen gasne, tada pobjeđuje ništavilo. Toliko iznevjerenih obećanja, toliko pronevjerenih dodira, zaboravljenih i poniženih pogleda, tako svirepo zaklanih, toliko sjećanja koja je u deliriju popišala preponosna sebičnost; toliko žrtve spremno prinesene na oltar ljubavi, koju je bezočno oskvrnuo nedostojni Ljubomor. Laž, na kraju svega laž, cinizam i besramlje, ohola sebičnost, to je Ljubomor - ljubomor je tragedija koja ideal ljubavi u očima ega čini apsolutno bezvrijednim, ljubomor je laž koja je čovjeka kadra uvjeriti da može zaboraviti da je jednom volio, i, što je najgore, da u tome nema ničeg lošeg, ili, u najmanju ruku, ničeg tužnog...

If I got locked away, and we lost it all today,

tell me honestly, would you still love me the same?

If I showed you my flaws, if I couldn't be strong

tell me honestly, would you still love me the same?

1. 11. 2020.

''Quo vadis, Domine?'' usklik je kojim se, prema legendi, Petar preneraženo obratio uskrslom Kristu dok je znamenitom cestom Via Appia bježao iz Rima. Ta legenda, koja već skoro dva tisućljeća prepričava jedan naoko bijedni dijalog, u kojem je izmijenjena šaka riječi, naizgled banalnih, beznačajnih, intrigira zamjenom uloga, pri čemu se čovjek koji bježi od smrti zaustavlja i čovjeka koji mu ide ususret pita ''Kamo ideš?'' - ne bismo li očekivali da bude obrnuto? Pogotovo ako se, u svrhu razumijevanja poruke, na nekoliko trenutaka uživimo u kršćansku vjeru i predaju i uvažimo da je Petru povjerena sveta, nimalo lagana zadaća izgradnje Crkve na Zemlji, a da je Isus raspeti Bog? Ne bismo li očekivali da će Bog zaustaviti čovjeka koji nastoji umaknuti i izbjeći odgovornosti, koji napušta brod koji tone, i njemu uputiti riječi s početka, da će prozboriti uz munje i vjetrove, komadajući nebo i zemlju, da će mu na licu mjesta presuditi strašnom kaznom?

Na fenomenološkoj razini, sveti Petar je izrazito zanimljiv lik - pozvan je među prvima, uživao je određeni autoritet među apostolima, s Isusom je imao prisan odnos, njihova komunikacija ima posebno mjesto u Evanđelju i upravo je on bio predodređen da bude prvi papa. Često je, pored toga, pretenciozno isticao svoju odanost Isusu i tako na neki način izdizao sebe iznad ostalih - u Getsemanskom vrtu čak je zavitlao mačem u njegovu obranu. Međutim, kada su se strasti smirile i okolnosti postale izvjesnije, nije imao hrabrosti priznati da je Isusov učenik, kamoli prijatelj, netko tko stoji uz njega. Plamen njegove hirovite gorljivosti je gasnuo, a njegova blagoglagoljivost umuknula. Odrastao muškarac, mišićavi ribar, zadrti patrijarhalni Židov, prepao se pitanja jedne žene, daha stare, malaksale sluškinje. U žaru trenutka, ohrabren adrenalinom, reagirao je instinktivno i bez razmišljanja potegao mač, bez da je bio napadnut, no, kasnije je podlegao strahu i kao čovjek zatajio, izdavši prijatelja - Isus je doslovno izvisio na križu, a Petru nije bilo ni traga ni glasa. Petar je proračunato, iz straha za vlastiti život, najprije pogazio samoga sebe, sve što on je, a onda i izdao prijatelja, ponizio uzvišeni ideal prijateljstva. Zlato se, prema poslovici, kuša u vatri, a prijatelj, odnosno čovjek, u nevolji.

Zašto je Petar zatajio Isusa, zašto ga se odrekao, kako ga je mogao tako bešćutno napustiti u najtežim trenucima? Zbog posrtanja pod teretom križa, rimski vojnici morali su angažirati stranca da pomogne Kristu iznijeti križ - gdje su bili apostoli, oni koji su svojevoljno, slobodno zakoračili u taj odnos, u otajstvo prijateljstva? Razapinju li Boga oni koji ga ne poznaju ili oni koji sami sebi laskaju nazivajući se njegovim učenicima, oni pred kojima je činio čuda, čije je duše pojio vodom živom, manom s neba, otkrivajući im mudrosti života? Na prvom i jedinom, krucijalnom testu, Petar je epski podbacio, on je svjesno, jer nije moguće nehotice baš triput pronevjeriti, iznevjeriti, okrenuti leđa, iznad ideala prijateljstva, vjernosti, pravednosti i istine, iznad onoga što je veće od njega samoga, postavio ikonu sebe i mučnu stvarnost trampio za ugodniju budućnost, vodeći se računicom sadržanoj u formuli 1 > 2. Petar, koji nije vidio dalje od svoje kože, samo je model, arhetip nepostojanog čovjeka, kojem je od ideala uvijek preča taština; čovjekove riječi nepostojane su kao i njegovo srce, kao on sam, one su magla i dim, kule od pijeska, kojima danas pokušavamo dati na važnosti poklanjajući fora majice, objavljujući tobože srcedrapajuće statuse na društvenim mrežama, selfije uz napomenu ''bff''. Ali sve je zalud, sve je laž; bračni zavjeti nisu ništa drugo nego mrtva slova na papiru, a zasluge tek apstraktna kategorija - od nikoga ne treba ništa očekivati, ni u koga se pouzdati, nikome vjerovati. Diskurs nam je u krizi ne zato što ne vladamo osnovama jezika i traljavo baratamo strukturom rečenice, već zato što ne razumijemo, ne poznajemo simboliku riječi koje izgovaramo; strani su nam kardinalni pojmovi, a opet se usuđujemo govoriti. Hvala, uvijek, nikad, volim te, žao mi je samo su nadmene riječi čiji će potencijal da se pretvore u djela nestati s prvim daškom vjetra, pred prvom će se kušnjom ispuhati poput balona, rasplinuti. Uzalud prijateljstva, uzalud dobročinstva nesebične ljubavi, uzalud gradimo i stvaramo, kad godine neprocjenjiva truda nestaju u treptaju oka, u jednom dahu, s prvom naoblakom.

Adam, zemljani čovjek, otpao je od starozavjetnoga Boga, Petar, stijena, izdao je novozavjetnoga Boga, a suvremeni čovjek, čini se, definira samoga sebe otpadanjem od ideala čovječanstva, izdajom humanizma. Tom analogijom, raskol čovjeka s Bogom uzrok je svih raskola, pa ne čude ni raskol čovjeka i prirode, muškarca i žene, raskol među braćom, crkveni raskol, politički raskoli, raskol čovjeka u samome sebi - đavao, prema grčkoj riječi diabolos, onaj koji razdvaja, rascjepljuje, koji podjelom stvara kaos, čemu je suprotno sumbolon, ili latinski symbolus, ono što spaja, što, predstavljajući kohezivnu ideju, na neki ezoteričan način povezuje. Humanizam je odavno anakron, zamijenio ga je individualizam, egoistični konzumerizam, antihumanizam; antičku i renesansnu simboliku zamjenjuje prastara, možda iskonska, dijabolika koja se samo prilagođava vremenu. Ideali više nisu živi, oni su tek pusti spomen na arhaične vrijednosti, o kojima se piše, čita, pjeva ili govori, ali koje se ne živi, za koje se ne umire - nekoć bilo, danas se spominjalo. Egoizam je kriptonit za altruizam, nijema oštrica hladnoće srca zadaje dublju, smrtonosniju ranu nego prozirni poljubac notornog neprijatelja; kolike su samo naslade beskrajnom ždrijelu zaborava mukte darovali nehaj, manjak hrabrosti, strah od odgovornosti, razvratno ludilo neukroćene slobode.

Bog je jednom bio na kocki, a s njim i cijelo čovječanstvo - kada je čovjek na tom testu pao, kako neće podbaciti po bilo kojem drugom pitanju? Ako se čovjek odrekao Boga, ostavivši ga na milost i nemilost svireposti čovjeka, kako onda ne bi izdao drugog čovjeka? Nije li upravo sloboda, a ne vatra, ono najopasnije čime čovjek raspolaže? Koji to zakon može narediti čovjeku da svoju slobodu koristi za činjenje onoga što je ispravno, kada to ne uspijeva ni moralnom zakonu u njemu, kada ga za dobro ne mogu motivirati ni ideali neusporedivo veći od zlatnog teleta ega, nepravično osuđeni na zaborav?

Očekivali bismo da smo kao civilizacija od antike do danas bitno napredovali, no povijest nas demantira dokazujući po tko zna koji put da naša tehnologija napreduje eksponencijalno brže nego što napredujemo u metafizičkom i moralnom smislu, najprije kao pojedinci, a posljedično tome i kao društva. Lukrativnost trgovine oružjem, sva sila bolesnih, neukih i gladnih u zemljama Trećeg svijeta, nasilje kojem svakodnevno svjedočimo - čude li uopće ti truli plodovi stranputica sa staze čovječnosti? Udarac u pravilu ima jednostavnu, iako primitivnu, etiologiju i kronologiju - može biti refleksan ili zadan u afektu, za razliku od nasilja koje je čin slobodne volje. Jesmo li, kao i po većini pitanja, samo deklarativno protiv nasilja, ili zaista odbijamo provoditi nasilje i u njemu sudjelovati? Zgražamo se nad zločinima koncentracijskih logora, terorima gulaga, fatalnim prometnim nesrećama, širenjem lebensrauma nauštrb nerođenih i još neumrlih, no snebivamo li se s jednakom gorčinom intelektualne lijenosti, prezamo li od duhovne škrtosti, koje bol zadaju nečinjenjem? Preziremo li, gadi li nam se hladnokrvnost nečinjenja koja žmiri na nepravdu, izdaje istinu, osuđuje i razapinje živog čovjeka, i tako produbljuje krize čovječanstva? Je li naše oplakivanje mrtvih tek intermezzo, licemjerni predah od odgurivanja živih na marginu života? Ima li razlike između pasivnog nasija emocionalnom i socijalnom izolacijom, suptilnog sarkastičnog podbadanja i ponižavanja, eksplicitnog vrijeđanja, opipljivog fizičkog nasilja, organiziranog nasilja navijačkih skupina i likvidacija vojnih hunti? A što je sa financijskim, egzistencijalnim zlostavljanjem čovjeka? Nije li fizičko nasilje samo najprimitivnija manifestacija okorjelosti srca? Nije li mir zapravo licemjerniji od rata, nije li mržnja iskrenija, postojanija od ljubavi? Je li veći krimen na zlostavljaču ili na onome koji zlostavljanje prešutno odobrava? Znamo li prepoznati žrtve zlostavljanja, ne samo tjelesnog, razumijemo li ih, želimo li im pomoći? Ili ih, jer ne želimo tu odgovornost, ignoriramo i svojom ravnodušnošću tjeramo u suicidalnost? Bismo li, kao karika u lancu bilo kojeg kolektiva, nekmoli institucije etično obavljali svoj posao dajući maksimum ili bismo lukavštinama i taktiziranjem izmicali odgovornosti, na druge adrese delegirali probleme koje smo obvezni rješavati? Činimo li minimalno, samo neophodno, tek ono što se od nas očekuje, kako se ne bi urušila lažna slika o nama? Jesu li naša društva disfunkcionalna zbog naših anesteziranih savjesti i manjkavih angažmana, zbog inflacije moralnih propusta? U se, na se i poda se, ideologija je po kojoj svijet seže samo do granica kože, a kojom se povodimo i privatno i službeno, samostalno procjenjujući da nije naša dužnost da djelujemo, po bilo kojem pitanju, pa što koga košta. Možemo li se vidjeti u ulozi onoga koji, po cijenu vlastita života, ustaje u obranu onoga kome prijeti kamenovanje? Suosjećamo sa zavojima, hematomima i prijelomima, interesiramo se za priču o zamalo pogubnom rendez-vousu na Jadranskoj magistrali, ali za žrtve psihičkih trauma nemamo razumijevanja niti strpljenja. Stvorivši naviku simpatiziranja zaboravili smo empatizirati, nismo sposobni suosjećati ako i sami u svojoj utrobi ne osjećamo onaj odvratni strah, koji nas uvlači u sebe kao crna rupa, u kojem se beznadno utapamo, kroz koji propadamo, dok srce skače u grlo i silazi u pete, dlanove oblijeva znoj, dah zastaje, sfinkteri popuštaju, a razum se pomućuje; ne vjerujemo kako peče žalac boli dok nas same ne ožari, sit gladnom ne vjeruje.

Alegorija o prvom grijehu, dakle prokletstvo nepreuzimanja odgovornosti staro je koliko i čovjek sam. Odgovornost je teška, neugodna, nju valja otkloniti, prepustiti zubu vremena uz milozvučne izgovore i naizgled neoborive izlike, ili joj pak smicalicama i spletkama izbjeći. Čuvene nepoćudne okolnosti, nesretni i zlokobni ''tajming'', drugi, ali nikad mi, najpopularniji su alibiji kojima se pokušavamo ekskulpirati od odgovornosti, koji, iako šuplji, krhki, prozirni, koliko-toliko uspješno, barem svojim vjernim potrošačima, održavaju iluziju da ništa nije njihova zasluga ili pokora, posljedica osobnih odluka i postupaka. Odvajkada čovjek bježi od odgovornosti i utočište pronalazi u defetizmu i oportunizmu - tobožnja apsolutnost njegove slobode, moralne eskapade počinjene u njenoj neograničenoj konzumaciji, dovele su ga u slijepu ulicu eskapizma; u svom naivnom bijegu, čovjek se svojevoljno krsti fatalizmom i zapravo trči u susret kletoj sudbini grčkih tragedija i mitova. Ironično, baš je odricanje od moći da poduzimamo posljednji slobodni čin; u pokušaju utjelovljenja slobode mi ju sahranjujemo. Sloboda ne obitava na galiji ega, ma koliko nas sebičnost čini slijepima, gluhima i neosjetljivima za lance - robujući egu odričemo se dijela sebe, odričemo se čovječnosti, stvaramo horkruks, čiji kraj će biti naša propast. A odricanjem čovječnosti odričemo se i slobode - odbacujući dužnost da djelujemo, odbacujemo naličje čovjeka. Apstiniranjem od razuma i razbora, svjesnim pristankom na lobotomiju floskulama, blještavim mantrama o sebi, nepropitivosti svojih zaključaka, ispravnosti svojih postupaka, svojevoljno postajemo neslobodni. Nije li tragično što sve činimo u ime slobode, a protiv nje, protiv nas samih; nije li odvratno kako se, zaluđeni egotrippingom, ponosimo odlukama koje su eklatantno pogrešne? Zlo koje nam je naneseno prosljeđujemo dalje i tako ga umnažamo - zar smo pod većim dojmom proživljenih i anticipiranih bolova nego darovane nam ljubavi? Jesmo li neubrojivo osvetoljubivi, zar ne znamo praštati? Zar je to sloboda kojoj je Gundulić spjevao himnu? Čovjekove snage očito su i njegove slabosti - on je pronicljiv, rasuđuje i prosuđuje, spoznaje da postoje teži i lakši putevi, on pristaje postati mjesečar na ovome svijetu, znajući da bi putovanje njime pri punoj budnosti bilo nepodnošljivo, pa se u zamjenu za autentična, brutalno iskrena životna iskustva, odriče mogućnosti izbora, pristajući na eutanaziju duha i pameti. Ta tko je danas spreman svojim stopama utabati stazu težeg puta? Pod dojmom težine života čovjek se odriče najprije odgovornosti za samog sebe, a posljedično i odgovornosti prema drugome. Nisu li ljudi puno veći kalkulanti nego što su kukavice - pojedinac ne odustaje jer se boji neuspjeha, već zato što strahuje, strepi od cijene uspjeha, znajući da je uvijek proporcionalna vrijednosti onoga za što se ispostavlja račun. Koliko smo spremni žrtvovati za uspjeh, a koliko ćemo na tom putu nepravedno prisvojiti, pohlepno ukrasti, koliko ćemo važnosti zgrnuti otuđivanjem iste; ne kriju li malog McCarricka studen i mrak ljudskog srca, nije li bivši američki kardinal samo primjer tog gnusnog licemjerja kojega bismo se svi trebali sramiti?

Ljudi su u stanju izmicati odgovornosti proglašavajući moratorij na istu, ali ne i propitivati svoje odluke, moratorij na ugodu predstavlja suvremenu herezu. Neugoda odricanja, odbojnost prema težini ključeva uspjeha, većega dobra, čovjeku je nesnošljiva - linijom manjeg otpora, to je jedina maksima, prava zahtijevamo i izvojevamo, a obaveza i odgovornosti nećemo. S nepodnošljivom lakoćom, zavidnom nonšalancijom uživamo u guštima života, želimo se uteći sjeni hladovine, uljuljkati u lagodnosti življenja, bez ikakvog trpljenja, ulaganja, zalaganja, ne čudi što su tradicionalna poljoprivreda i gospodarstvo na izdahu, a kućanstva non-stop u kurzschlussu. Podrazumijevamo ugodnosti života misleći da ih zaslužujemo; red je da slatki plodovi života padaju s neba ravno na naša nepca, truda ubiranja nisu dostojni ako rastu previsoko ili prenisko, ma kako slatki, okrepljujući i oplemenjujući bili; sreću pokušavamo sačuvati ušančavanjem u comfort zonu, bojeći se da bismo, izašavši iz svojih uskih vidika spoznali vlastitu malenkost i plejade naših nesigurnosti. Najtragičnije je, dakle, što čovjek ne preuzima odgovornost za samoga sebe, počevši od profanoga, propadljivog tijela, koje je sve nezdravije, zbog pretilosti tromije, pa preko pristranom logikom sputanog uma do siromaštva duše, čovjekovog metafizičkog otajstva. Čovjek je neodgovoran prema samom svom biću, svojoj osobi - kao što ne mari za djevičanstvo tijela ne haje ni za djevičanstvo duše, ne odgovara sam pred sobom da bi odgovarao pred drugime. Probavljamo li išta što gledamo i slušamo, što osjećamo? Čujemo li slušajući, vidimo li gledajući, proničemo li osjećajući, ili samo halapljivo gutamo, ne vodeći računa o mentalnoj higijeni? Služimo li se uopće razborom, ili više sličimo svinjama, koje, ne birajući, jednakim entuzijazmom proždiru i kuruzu i biserje, jednako dostojanstveno liježu na blatnjavo sijeno i na jastuke od kašmira i svile. Koliko se zavodimo sugestijama ega, koliko se dugo možemo pokoravati njegovom narcisoidnom sufliranju, potpirivati njegove iluzije slijepo vjerujući njegovim konstruktima, predavati se njegovim fake-news hipnozama; koliko još ignoriranja problema, eskalacija istih zbog naše kukavnosti, te kvazislabosti koja postoji samo zato što ne želimo niti pokušati - to je ta sapetost srca, mlitavost duha, uskogrudnost i malodušnost koju Goethe naziva Einschrankung des Herzens. Hoćemo li dopustiti da se pod pseudopatronatom ega razbolimo od duševnog i duhovnog pandana metaboličkog sindroma, hoćemo li postati tek proizvod njegovih bjesomučnih onanija? Može li slijepac slijepca voditi? Zaziremo od kontemplacije, preispitivanja vlastite savjesti, kojoj ne dajemo oduška, neugodne misli gušimo decibelima, blokiramo slušalicama, ali zato veselo robujemo oralnoj i analnoj fazi pa ustima dajemo opuška. Tko dovodi samog sebe u pitanje, tko propituje svoje odluke? Tko je dovoljno iskren da sumnja u sebe i dovoljno mudar da prozre laži koje mu servira taština? Tko se bori za istinu ako mu ne ide niz dlaku, tko inzistira na pravdi ako mu ne ide u korist? Jesmo li sitničavi sami prema sebi ili nas strah od sebe dovodi u auto-koliziju; istražujemo li pore tektonike svojih bića, razumijemo li svoje životne kataklizme? Ako su naše odluke automatske, podsvjesne, nesvjesne, donesene u cajtnotu, zbog navike odgađanja, nepromišljene, neproduhovljene, vođene sirovim emocijama, možemo li reći da o ičemu odlučujemo? Što je onda pod utjecajem slobodne volje, za što se uopće odlučujemo razumom, pri punoj svijesti, za što smo uopće spremni snositi odgovornost, ako sve dolazi i odlazi samo po sebi, uvijek uz opravdanja, ako sve lebdi i leluja, ovisno o vremenskoj prognozi, menstruacijskom ciklusu, uspjehu športskog kluba, famoznom ''tajmingu''? Hoćemo li se ikad usuditi biti strpljivi, kao što sama riječ kaže, uz trpljenje, sa trpljenjem doći do cilja, makar dijelom snage sebeljublja zauzeti se za neki ideal izvan nas samih? Ili ćemo i dalje zastranjivati, dvolično i sebično zahtijevati ono što sami uskraćujemo, navlaš čeznuti za krepostima kojih smo se davno odrekli, očekivati da budemo usrećeni po volji lišeni odgovornosti da sreću zavrijedimo? U društvu smo sami sebi dovoljni, a u samoći samima sebi nepodnošljivi - nerviraju li nas kod drugih zrcalne slike nas samih? Očekujemo da netko drugi izravna naše krivine, dok ustrajemo u devijacijama, očekujemo da netko drugi ispuni naše praznine, a ne prestajemo ih produbljivati, želimo biti bezuvjetno voljeni, ali se svojom rigidnošću opiremo rastu, ne damo se poučiti ljubavi, kao da ne shvaćamo da ljepota izvire iz nas samih, da smo zapravo nesretni u sebi, zbog manjka nutarnje ljepote, a ne zbog vanjskih uzroka na koje infantilno projiciramo svoje nesavršenosti; kad ćemo prestati tražiti izvanjske krivce za ono u što smo se pretvorili, za stanje u koje smo se sami doveli, kada ćemo evoluirati i apsolvirati zrele mehanizme obrane? Iz sparnog i zagušljivog stana možemo pobjeći, i olakšanje potražiti u hladovini, spas u riječnoj, jezerskoj ili morskoj vodi - možemo li pobjeći iz nepodnošljivosti svojeg bića, od vlastite nakaznosti, od uzroka svojih tjeskoba?

Shvaćanje odgovornosti danas je pervertirano, čovjek je, izdignuvši sebe na pijedestal jedinog prioriteta, odgovornost degradirao u makijavelizam, štoviše, čak se naslađuje tom regresivnom dinamikom svoje ličnosti, misleći da si, ne uskraćujući ništa, posežući za svime, zapravo čini dobro. Ego je centar svega, mjerilo svega, sve je premreženo nijansama taštine - kako površno, kako profano. Umjesto da nam u interesu bude napustiti perspektivu prema kojoj smo mi sami jedina mjera svega i započeti praksu izdizanja iznad samih sebe; osobni rast, spoznaja o vlastitoj neznatnosti i izgubljenosti, posrtanje, padanje i uspravljanje na trnovitom putu izgrađivanja boljeg sebe borba je na sve ili ništa, u koju se ne može ući polovično, ali očito zato radije lamentiramo nego poduzimamo. Koliko je potrebno, ne, koliko je već dovoljno da odustanemo, možemo li mirno gledati kako se minorna, naizgled pitoma iskra pretvara u čudovišni požar koji je kadar za jednu noć proždrijeti sve, čak i ono što smo sami stvarali? Ego teži samoočuvanju, on ne trpi nepristrana zrcala, mišljenja koja ne povlađuju, a ipak, mirimo li se sa nemirom svojih savjesti? Utječemo li se laskavim, nadrealnim prividima o svojim životima i sebi samima, utječemo li se lažima kao što se Odisej noću utjecao Kalipso? Rađamo li se kreposni ili kreposti odricanjem stvaramo, mukotrpno izgrađujemo? Istina o egu uvijek dolazi u zao čas, kurira nepodobne istine, onoga koji ne preza pred tabuom o carevoj golotinji, treba kazniti odrubljivanjem glave - je li ego poput lernejske hidre pa mu, po odrubljivanju glave, izrastu dvije, još opakije? Jesmo li osobno, ali i kao društvo uopće, dovoljno muževni za vrlinu preuzimanja odgovornosti, jesmo li dovoljno ponizni da se damo poučiti od književnosti, mentorirati od povijesti, učiteljice života, ili smo izrijekom protiv svakog autoriteta, svega što je ljepše, pametnije i ispravnije od nas samih? Je li pravičnije ja ideal ili zakleti neprijatelj? ''I'm starting with the man in the mirror, I'm asking him to change his ways'' stihovi su kojima nas legendarni kralj popa potiče da preuzmemo odgovornost za sebe, da uredimo svoje zapuštene nutrine; u vremenu kada smo kadri provesti sate u teretanama, pred ogledalima, na estetskim zahvatima, ulažući tako u fasade čiji je jedini cilj sakriti osobnu derutnost i ispraznost, ti stihovi nas upozoravaju da smo zaboravili njegovati svoje duše. Mediji bruje o UV indeksu, ali ne pridaju pažnju, ne upozoravaju na indeks zlobe. Vodimo računa o kardiovaskularnom riziku, a ne brinemo o riziku nečovječnosti - bojimo se najbezazlenijih bolova, benignog kašlja, psihotično se sklanjamo od propuha, a ne strahujemo od gluposti, od oholosti, ne strepimo pred vlastitim odrazom u ogledalu; hitamo po liječničku pomoć za svaku organsku trivijalu, a ne tražimo doktora za pokvarena ljudska srca, lijeka, suplemenata osobnim nedostacima. Je li koža samo paravan za id, utjelovljujemo li tanatos, jesmo li mu predali umove u doživotnu koncesiju? Kao da smo zatvorenici u Platonovoj pećini vlastitog ega, koji će nas, ako nam se i posreći da budemo oslobođeni njegovih veriga, pokušati sabotirati na putu prema svjetlosti, povući natrag u okove špilje, jer svjetlost ne podnosi, spoznaja je za njega letalna - ego je glavni, ako ne i isključivi razlog zbog kojeg se tako rijetko odlučujemo za fight, u usporedbi sa flight i freeze načinom za sučeljavanje sa problemima u životu općenito. Nepostojani smo, upickani izvana, a hrđavi i truli iznutra, kao i zagrebački mostovi; u svrhu pronalaženja partnera za parenje svoja konačna tijela uz pomoć krpica, šejkova i šminke nastojimo prikazati u najboljem svjetlu, zaboravljajući da su naša tijela samo avatari naših duša, da je duša čovjekova esencija. O, kada bismo desetinu pažnje koju posvećujemo prolaznoj vanjštini i suhoparnim organima posvećivali i našim nutrinama, svojim dušama, kada bismo u njih izlijevali jednakom ornošću kojom točimo u grla, kada bismo rane duše previjali jednakom pažnjom kao i rane tijela - medicino, promašaju bez premca! Je li pepeo naš potpis, je li to trag koji ostavljamo kročeći kroz život? Razumijemo li metaforu Gogoljeve kabanice, jesmo li spremni, po uzoru na Bašmačkina postiti, prodati sve što posjedujemo kako bismo kupili kabanicu, onu koja pruža zaštitu od druge vrste kiše i hladnoće? Shvaćamo li da nova zakrpa, čitaj obraz, ne ide na staro odijelo? Jesmo li, kao i Pilat, slijepi pored zdravih očiju, peremo li ruke od odgovornosti, je li istina ono što nam je, kao u pjesmi, tako očajnički potrebno: ''kad bi znali razloge / nikad ne bi / k'o djeca bježali od istine''? Zar nas priča o Potjehu ne dira u srca, zar nam ne otvara oči; hoće li ikad doći kraj našim patološkim apetitima kojima silujemo sebe i svijet, hoće li u našim svijestima doći do zamjene paradigmi o ropstvu i slobodi, hoćemo li se ikad iz gusjenice pretvoriti u leptira? Jesmo li tek puke sume nasumičnih faktora, koincidencije koje hodaju i govore, izotopi sa specifičnim poluvremenom raspada, jesmo li, u suštini, samo junk DNA? Tko nas je to tako fest zacoprao, je li doista teret istočnog grijeha toliko težak, povlači li čovjeka prema dolje sjena istočnog grijeha ili indolencija duha? Je li pokvarena ljudska priroda utamničila dobro u čovjeku? Je li, u praksi, čovjek tek logaritamska funkcija svoje teorije, po bazi svog zadrtog karaktera? Je li ovaj svijet kalvarija, a život katorga, je li utjeha zaista u eskapizmu, je li cijanid džoker van iz paklenog kola nepravde? Ima li spasa čovjeku kojeg ni neposredna Božja blizina nije mogla izbaviti iz njegovih ponora? Zašto propadamo, zašto nam je, ako smo stvoreni na sliku Božju, grješnost imanentna - postoji li uopće Bog, što je istina o čovjeku, što je žig čovječanstva?

Dojmljiva kultura antičke Grčke malo koga ostavlja indiferentnim, a ipak, kada priznamo da smo retorici odrekli njezinu umjetničku vrijednost, da Homera, Sofokla i Aristotela ne čitamo, a da smo demokraciju pretvorili u sredstvo, što je od te slavne kulture preostalo, osim tradicije Olimpijskih igara? Brže, više, jače - mens sana in corpore sano, vježba čini majstora, vježbom do savršenstva, do pobjedničkog postolja. Vrhunski rezultati u športu ne padaju s neba, ne dolaze bez ogromnog truda i odricanja, bez boli - šampionom nikad neće postati tko ne pomiče vlastite granice, i to ne samo tjelesne izdržljivosti, šampioni pobjeđuju na krilima krvavog znoja i gorkih suza. Iako nije imun na nepravdu, iako nepravda može titulom prvaka i doprvaka okruniti i one koji to ne zaslužuju, ona nikad individui ne može oduzeti onaj posebni osjećaj pravičnosti, osjećaj osobnog rasta, tog kolosalnog postignuća. Letvicu treba uvijek štimati naviše, njezin smisao je pomicanje granica; podižemo li svoje letvice, pomičemo li svoje granice, takmičimo li se sami protiv sebe, imamo li ambiciju pobijediti sebe? Možemo li ikoga pobijediti ako najprije ne pobijedimo sami sebe? Nismo li sami sebi najveći neprijatelji, primjenjujemo li logiku Sun Tzu-a kada ratujemo sami sa sobom; ratujemo li uopće protiv sebe, znamo li da je napad najbolja obrana, koristimo li prednost pozicije napadača, jesmo li nepobjedivi u obrani pred strahom, pred samima sobom, ili svoje ratove predajemo? Zašto se bojimo pružanja otpora sebi kao vrag tamjana? Možemo li se uopće ičime pohvaliti ako smo svugdje stigli plivajući nizvodno, spuštajući se nizbrdo u leru? Divimo se osvajačima medalja ne znajući da smo i sami predisponirani za pobjednički tron - šport čovjeka uči disciplini odgovornosti prema zadanom cilju, a to je uspjeh. Ne izazivaju li borilačke vještine Istoka strahopoštovanje baš zbog specifičnosti azijske etike? Iako zabavan, šport je zapravo borbena arena u kojoj preživljavaju samo najbolji gladijatori, kao i život sam; recept za uspjeh je jednostavan - zabranjeno je odustati. Parafrazirajući biblijske imperative, možemo reći da za šport vrijedi sljedeće: ''Cilj je jedini cilj i nemaj drugih ciljeva osim cilja!'', ''Ne zaboravi disati!'' i, potonjoj slična, ''Ne pomišljaj odustati!'', čemu treba dodati fusnotu da je dopušteno posustati, jer posustajanje čovjeka uči koliko mu je nedostajalo, koliko je bio blizu, koliko je zapravo snage još imao u trenutku kada ga je njegov slabi um prevario. Zar nije da uvijek kada poželimo odustati zapravo možemo još za neko vrijeme izdržati, da nam je teže u mislima nego u stvarnosti? Zar se ne bismo izgrizli i izjeli od muke kada bismo odustali netom ispred cilja, kada bi nam se njegovi obrisi već počeli ukazivati? Nije li uvijek najteže kada prevalimo pola puta - zar ćemo obeshrabreni uzbrdicama Gorskog Kotara i neravninama primorskih otoka odustati od panorama Kvarnera, i vruće i umorno tijelo uskratiti za okrjepu u ugodno hladnom Jadranu? Nismo li već naučili da uz volju ništa nije nemoguće i nesavladivo? Svatko svjež može izvrsno startati, ali samo najsrčaniji finiširaju; šport ne tolerira sinkope duha i klonuće tijela, športaši pobjeđuju, postižu izvrsne rezultate jer iz ratova sa vlastitim tijelima, iz svojih mentalnih borbi izlaze kao pobjednici. Nemoguće je sudjelovati u svim utrkama života, no kolike od onih za koje smo se vlastoručno prijavili smo i istrčali, koliko smo za njih trenirali? Tek kada boli znamo da smo na pravom putu, da podižemo letvicu, jer ako nema boli, ako nema zaduhe, ako znoj luđački ne probija, ako mišići ne izgaraju i noge ne izdaju, ako se ne osjećamo kao da ćemo svaki tren izdahnuti dušu i kolabirati, onda znamo da nešto nije u redu, da ne napredujemo - opojna moć endorfina nagrada je rezervirana za one koji dotiču krajnje granice svojih mogućnosti, i iste pomiču, koji daju sve od sebe, koji nastavljaju unatoč hipoksiji svih organa i tkiva, unatoč laktacidozi umornih mišića i grozničavom deliriju uma. Paradoks zaduhe je u tome da nas ograničava ono čega nema, jednako kao i strah, koji lomi nepostojećom snagom - kao što je kisik neophodan za metabolizam i fiziologiju stanice, tako je i ufanje, pouzdanje u vlastite snage ključno da bismo prebrodili oluje života. U ljubavi, ljubomor je ono čega nema, a što ubija ono najljepše i najuzvišenije, ono neprocjenjivo; da je pred ljubomorom ljubav posve bespomoćna, sjajno objašnjava Giga u veličanstvenoj Begovićevoj drami riječima: ''Ljubomor je, dragi, kao i ljubav. Tu ne treba trećeg. Dvoje je dosta.''. Dakle, zaduha, strah i ljubomor apstraktne su giljotine koje nam ne mogu ništa sve dok ih ne uzgojimo u nama samima, dok pred njima ne pognemo glavu, dok se ne upecamo na retoričke zamke pohotnih demona koji drže uže. Strah uništava, predaja strahu znači kolaps duha, malodušje, a to prethodi psihičkom slomu - strah je razlog Petrovog utapanja u nemirnom Galilejskom jezeru, taj malum omen pretkazao je njegovo potonuće u nevjeru u noć Isusova uhićenja. Odustajući već na kraćim dionicama i usponima blažih nagiba uskraćujemo se za božansku ljepotu veduta većih visina - nismo li stvoreni za više od onog što pretpostavljamo, može li se olakšanje u trenutku odustajanja mjeriti sa radošću koju osjećamo pri dostizanju cilja? Tko negostoljubivi krš Velebita smatra nedostojnim svojih tabana i svojih uzdaha, neće pasati oči nezaboravnim impozantnim vidicima; tko je preponosan da bi se četveronoške popeo preko strmog brda, neće ugledati raj koji ga preko čeka, ostat će taoc udoline koju će prije ili kasnije potopiti kataklizmička kiša. Ili ćemo napredovati, ili nazadovati; ili ćemo se uzdizati, ili padati, nešto između ne postoji. A ako izdržimo neizvjesnost svih zavoja i savladamo uspone svih krivina, Ti nas, Bože, zemaljske crve, sa Svojih nebeskih visina okrepljuješ slatkim zanosom koraka i zaveslaja posljednjeg kruga, pojiš snagom koja dostaje taman dok ne osvojimo cilj; nakon strpljivog podnošenja ledene kiše nagrađuješ postojanim Suncem, blagoslivljaš bogatim danom kada, sačuvavši mir, preživimo prokletu noć.

Koliko je sveti Petar drugačiji od suvremenog čovjeka - je li čovjek danas postojaniji nego Petar, odvažniji nego Mojsije, dobrodušniji nego Jona? Poznaje li sebe čovjek danas bolje nego stoljećima ranije, ili je, kao i u slučaju svetog Petra, njegova nedosljednost samo simptom njegove neiskrenosti, najprije prema samome sebi? Je li bijeg čovjekov usud, kao u istoimenom Cihlarovom romanu, pred kojim, kao nesretni likovi grčke mitologije, bježimo, a ne uzmičemo? Petar je novo ime, grčki petros - stijena, na aramejskom Kefa - je li ga krštenik opravdao? Je li čovjek koji nije bio u stanju probdjeti jednu noć s prijateljem, koji ga je triput zatajio i nije imao obraza stajati pod križem, opravdao ukazano mu povjerenje? Bi li taj isti čovjek, koji bi oprostio uvredu bratu najviše do 7 puta, bio spreman oprostiti izdaju? Bismo li mu povjerili makar jednog čovjeka, a kamoli cijelo čovječanstvo, bismo li mu sami, znajući kakav je, vjerovali? Što je, nakon toliko vremena prijateljstva, falilo da Petar preuzme svoj dio odgovornosti za taj odnos? Penelopina dvadesetogodišnja vjernost je možda fiktivna, nedostižna, no Petar nije ostao vjeran niti jedan dan - u Petrovu srcu pobijedio je ljubomor, prevladalo je ono čega nema, praznina, nedostajalo je ljubavi. Pa ipak, i takvome čovjeku Bog je ponovno ukazao povjerenje, uzevši ga za kamen temeljac - dokinuo je zadrti patrijarhalni sustav ''oko za oko, zub za zub'' i uspostavio novi, pokazavši svojim primjerom.

Prvi papa, strahujući od neuračunljivosti rimskog cara Nerona, cinizam čije okrutnosti nije poštedio ni vlastitu majku, otklanja od sebe mučeništvo koje je propovijedao i bježi od svoje sudbine; još jednom Petar svjedoči vjernost flight metodi, bezbožnošću se ''suprotstavlja'' bezbožništvu Rimskog Carstva, svoje primitivne interese, za kozmos beznačajne, pretpostavlja nenadmašivim idealima kojima je svjedočio. Još jednom je odbacio odgovornost, još jednom podvio rep, okrenuo leđa Kristu i kršćanstvu, svom prijatelju, Bogu, idealima - pogazivši svoje ideale, pokopao je samoga sebe, umro je posumnjavši, rekao bi Kranjčević, prestao postojati; odbacivanjem odgovornosti prema svemu u što je vjerovao, postao je sjena. Nije razlog njegovu bijegu bio gubitak vjere, nego upravo suprotno, zbog navike bježanja izgubio je vjeru; veličina čovjeka očituje se u njegovim djelima, a ne u njegovim riječima, vjeru otkrivamo tek onda kada se usudimo preuzeti odgovornost i djelovati. Dodatan poticaj bijegu od odgovornosti daje sigurnost, idiličnost alternativnog scenarija, izraženo kockarskim žargonom igrao je duplu igru, sistem; Petar se s kapuljačom preko lica dao u bijeg tek kada je dobio dojavu da je put slobodan od stražara - odigrao je zicera, postupio kao što bi i većina drugih. U tome bijegu, zanimljivo, susreće Krista, koji mu, mimoilazeći ga, na njegovo pitanje tek kratko odgovara: ''Venio Romam, iterum crucifigi.''. Taj Kristov lakonski odgovor, na koji Petar nije znao replicirati, kao da je zaustavio vrijeme - pod dojmom tih neustrašivih riječi Petar se sledio. Epifanija ga je ošinula kao zagrljaj hladne rijeke, pogodila njegovu svijest kao kometa. ''Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze'' - uz to svjetlo kao da je progledao, izašao iz svoje Platonove pećine; kao da mu je Isus tim riječima skinuo mrenu s očiju, udahnuo nov život njegovim idealima, uskrisio ga. Konačno mu je sinulo što čini, shvatio je, osjetivši mnogo kasnije ispjevane stihove ''Will you be there'', da nema veće ljubavi nego položiti život svoj za prijatelja. U tom ''aha'' momentu, shvativši da razbacivanje riječima ne poteže nikakvu odgovornost, osjetio je gorčinu laži koje čovjek izgovara, osjetio je ujede laži kojima čovjek vjeruje, i odlučio okrenuti ploču, preuzeti odgovornost i utjeloviti latinsku poslovicu Acta, non verba! Zaogrnuvši se plaštem ranjivosti, kostrijetom odgovornosti, pristavši na taj nepodnošljivi mazohizam, kojeg obični čovjek zbacuje čim osjeti prvo žarenje, Petar je dopustio da ga ljubav preobrazi, i, skrušivši se, stekao srce od mesa. Vrativši se natrag, postao je prvi hodočasnik u Rim - prihvatio je mučeničku smrt, inzistirajući pritom, svjestan svoje nedostojnosti zbog kukavičluka, da na križu bude raspet naopačke. Je li taj preobrat još jedno Kristovo čudo ili tu priču prepričavamo kao čudo zbog neočekivanosti samog preobrata?

Petar, nadahnut božanskim uzorom, Njegovom dosljednosti, ispravnosti, Njegovom ljubavi, koja bi samu sebe opet razapela za spas makar jedne izgubljene ovce, čini pravu stvar - spoznaja istine o samome sebi, u odnosu prema drugome, oslobodila ga je i prekinula njegovo sužanjstvo u Platonovoj pećini. Tek otvaranjem očiju, kada mu je svjetlost istine proširila vidike, Petar je postao slobodna osoba koja je i svoje odluke mogla donositi slobodno; u služenju samome sebi čovjek je neslobodan, a u služenju drugome potpuno slobodan. Petra je njegovo poniženje, ta odluka da slijedi Krista, koštala njegova života, njegova materijalnog i nematerijalnog dobra, njegova postojanja. No je li ga koštala i njegova bitka? Ili je, u maniri Olimpijca, dosegao i ostvario maksimum, pobijedio sam sebe? Upravo u tom činu, usprkos svim njegovim propustima i pogreškama, leži otajstvo Petrove veličine - taj hrabri čin zaustavljanja samog sebe, suprotstavljanja samome sebi, preuzimanja enormne odgovornosti u trenutku kada se pod kršćanstvom otvara paklena jama Neronovog ludila i podjarene svjetine, u trenucima kada Rimsko Carstvo kršćanima i svemu što im je drago, kao kasnije nacistička Njemačka Židovima, objavljuje rat, kada Uskrsloga više nema, kada su se apostoli raspali, kada je, takoreći, sve propalo, sve izgubljeno, Petar čini, iz pragmatične, makijavelističke perspektive ludost i kreće ususret svojoj smrti. Ali, ta smrt nije bila njegov poraz, već njegova nevjerojatna pobjeda.

Jesmo li sami dovoljno zreli za radikalne (lat. radix = korijen) promjene? Jesmo li slobodni za istinu, može li nas istina osloboditi ako se za nju ne učinimo slobodnima, ako ne pripremimo unaprijed svoja srca? Otvoriti se istini, spoznati svoje manjkavosti, suočiti se sa tamom u sebi, priznati pogreške, znači poniženjem postati čovjekom. Ideale želimo dostići, ali ih odbijamo poslušno slijediti; zaboravljamo da se ljubav brani krepostima koje su joj podređene, da tek kada one podignu bijelu zastavu pred neprijateljem - kada se strpljenje uzoholi, razumijevanje ogluši, a boje i melodije sjećanja izblijede - ona biva skršena, kao što prije tisuću godina bijaše poražen posljednji hrvatski kralj jer mu podređeni plemići i podanici otkazaše poslušnost. Mahatma Gandhi, J.F. Kennedy, Martin Luther King, Nelson Mandela ideale su zastupali pokorno živeći po njima, smatrajući to vrjednijim od slobode same, iako im je Fortuna pokazala svoje pravo lice, pomilovala ih težinom nepravde svoje ruke, naplativši neprocjenjiv danak - znajući da mogu živjeti lagodnije, dali su skin in the game i ostali nepokolebljivi, ustrajali su u toj neizrecivoj odgovornosti da budu više od onoga što je prosjek oportunosti. Može li jedan smrtnik tako živjeti, može li običan smrtnik umrijeti i umirati za ideale, može li to čovjek sam po sebi, u sebi, iz sebe, bez da je nadahnut nečim većim, savršenijim? Može li smrtnik vlastitim snagama koračati teškom stazom čovječnosti, odlučivati se za dobro na zreo način, unatoč svim nedaćama i poteškoćama? Možemo li bez poniznosti spoznati da postoji nešto što je veće od nas samih? Što vrijedi Hipokratova zakletva, što znači prisega Hrvatskom saboru, ako čovjek prije ne prisegne na odanost idealima, ako se ne zakune čovječanstvu? Bi li bilo svijeta da nije sagrađen na idealima? Bi li bilo Hrvatske, bi li bilo nas da knez Domagoj, Nikola Jurišić, Velimir Škorpik, Rudolf Perešin i Blago Zadro nisu držali do ideala više nego do samih sebe?

Ako želimo jaram crno-bijelog svijeta ega zamijeniti za nešto uzvišenije, pogled moramo podignuti prema idealima, moramo ih se usuditi živjeti, moramo egu reći ''Non serviam!''. Petar je ipak izdržao test vremena, odlučivši se za dobro, i pokazao da ne postoji point of no return, da čovjek uvijek ima izbor, da se uvijek može odlučiti za ono ispravno, da uvijek može biti bolji nego što je. Jesmo li sami dorasli tom testu? Pitanje je trenutka kada će vrijeme zbaciti naše krinke, razgoliti nas, pokazati od čega smo sazdani. Budimo stoga pozorni, neka nam besjeda izvjesnog Šimića, njegov šapat sa ahireta, kojeg osjećamo dok tiho odzvanja u našim srcima, bude vječni svjetionik na životnom putu: ''Čovječe, pazi / da ne ideš malen / ispod zvijezda!''!

18.6.2019.

''Gnothi seauton'' jedan je od najpoznatijih aforizama zapisanih u proročištu u grčkim Delfima, i sigurno u svom obliku nematerijalne baštine ljudske misli ne bi preživio od antičkih vremena do danas, a da nema u njemu nečeg ezoteričnog, nečeg transcendentnog. Možemo li ignorirati jezoviti prizvuk upozorenja koji opterećuje tu visprenu poruku, možemo li ignorirati njezinu imperativnu formu, njezinu transvremensku postojanost, koja čovjeku kao da naređuje, obvezuje ga, iz epohe u epohu, da spozna samoga sebe? Može li pokretačka snaga tih riječi oslabjeti s vremenom, mogu li one zanijemiti pred stoljećima ratnih pohoda, mogu li se utopiti u živom pijesku suvremenog doba, može li ih neutralizirati dim zgarišta čovječnosti, smrad ljudske dekadencije? Ili će pak, u nedostatku svijesti i kritičke misli o ljudskoj prirodi, odjekivati jače nego ikada?

Priča o Narcisu, neodoljivo naočitom, ali oholom i nadasve sebeljubivom grčkom mladiću, u kojeg su se zaljubljivale i žene i muškarci, može savršeno poslužiti za razmišljanje o ovoj temi - je li bešćutni Narcis, ugledavši svoj odraz u jezeru, umro, utopivši se u narcizmu, ili mu je spoznaja o samome sebi udahnula novi život? Spoznati samoga sebe, nije li to veći rebus nego Hamletov solilokvij ''Biti ili ne biti''? Nije li Dante već u prvim pjevanjima Pakla, opisujući vlastitu egzistencijalnu krizu, bio upravo na tragu tog razmišljanja? Hamletova dilema, njegova patnja, njegova sumorna stvarnost, te ''strijele hirovite sudbine'' koje podnosimo, i ''bičeve i poruge vremena, / nepravdu tlačitelja i prezir ohola čovjeka, / muke necijenjene ljubavi, otezanje zakona'', naši uzdasi, plač i stenjanje pod nepodnošljivim teretom života, ono je što Dante opisuje kao zastranjenje, lutanje mračnom i sablasnom šumom koja simbolizira ovozemaljski život. Hamlet je prezirao život, bolestan od nakaznosti njegove surovosti, ali zbog straha od smrti nije sam na sebe digao ruku, i u tom kukavičkom bijegu, u prokrastinaciji izvršenja svoje dužnosti, a najjasnije u raspletu drame, očituje se utjecaj fatalizma grčke mitologije - baš taj klasik svjetske dramaturgije, kroz svog tragičnog junaka, kao da otključava Platonovu mudrost prema kojoj smrt nije ono najgore što može snaći čovjeka. O, Fortuna, sudbino grdna, prazna i zlonamjerna; ti bestjelesna bludnice, proklinješ čovjeka gorčinom spoznaje, probadaš ga mačem istine! Možda to na bolji način, jednostavnije i plastičnije, opisuje Dante, koji se, znakovito, baš na putu u pakao približava spoznaji samoga sebe, izlažući se pritom opasnim zvijerima koje na tom putu vrebaju - istim onim zvijerima koje su tako vješto zavadile likove u najpoznatijoj Shakespearovoj tragediji. Koje su to zvijeri unutar nas koje na nas same vrebaju i koje nas proždiru, deformiraju, sakate, otuđuju nas od samih sebe, koje nam priječe put prema spoznaji sebe? Možemo li se zvati gazdama i gazdaricama svojih zvijeri? Koliko bi nam životi bili lakši, koliko bismo bili sretniji, s koliko bismo više ljubavi djelovali na ovom prokletom svijetu kada bismo barem navlaš poznavali, ako već ne bismo i uspjeli spoznati, same sebe; koliko bismo, poznavajući sebe, bolje razumjeli druge, koliko bi naši odnosi bili iskreniji i uspješniji, koliko bi naša društva bila zdravija i prosperitetnija? Ta spoznaja očito, kao i sve veliko, ima svoju cijenu - treba se suprotstaviti krvožednim zvijerima u samome sebi, treba ih ukrotiti.

Da bismo spoznali sami sebe, morali bismo često biti sami sa sobom, i u toj samoći promatrati sebe sa udaljenosti, kroz prizmu plodova svojih djela, svojih interakcija sa drugima, samog svog života. Nije li baš to ono što je danas nepodnošljivo? Biti sam sa sobom? Ne zato što bi nas samoća sama po sebi nagrizala, već zato što zaziremo od spoznavanja samih sebe, jer ne podnosimo ništavilo svoje ispraznosti? Je li to tajna vikend-depresije? Ne preziremo li zato dosadu? Anesteziramo li sami sebe, pristajemo li na lobotomiju alkoholom i drugim psihoaktivnim tvarima, bježimo li u opsesivno-kompulzivne, nesvrhovite radnje, samo kako bismo pobjegli od samih sebe? Je li nam vlastiti razbor neuralgična točka pa se stoga odlučujemo za amputaciju istoga otuđenjem od samih sebe, je li to vremenom prokušani recept čovjekove propasti? Eutanaziramo li povike vlastitih savjesti radije nego zvijeri u nama? Nije li ovo otuđeno društvo samo jadan skup otuđenih pojedinaca; nije li paradoks ovog milenija što, iako nikada nije bilo povezanije, društvo postaje sve otuđenije, neugodnije za živjeti, tjeskobnije i brutalnije, barem onima koji njegovim opačinama svjedoče još uvijek pri punoj svijesti i zdravoj pameti? Ne svjedoče li tome i stope razvoda brakova koje svugdje nepopustljivo rastu - romantične, intimne veze traju sve kraće, brakove sklapamo sve kasnije, a poznato je i da žene varaju podjednako kao i muškarci, gonjene jednako primitivnim strastima; biramo li zaista tako loše partnere pa smo uvjetno rečeno prisiljeni izaći iz tih toksičnih veza, ili zbog nas samih te veze postaju nepodnošljive? Završeci naših odnosa tek su prava legitimacija njihovih značenja, a time i nas samih kao njihovih protagonista - koliko dobro poznajemo karakterizaciju vlastitog lika? Nisu li sve egzogene nesavršenosti samo rezultat endogenih nesavršenosti? Zašto se, umjesto da spoznavanjem samih sebe i razumijevanjem naših neuroza njima zagospodarimo, istima dajemo u jaram? Ne kritiziramo li, neumoljivo upirući prst u drugoga, baš sami sebe, nisu li naša iskaljavanja na drugima upravo refleks bijesa adresiranog na same sebe - nisu li najpogubnije nevere na ovom nemirnom moru života rezultat podsvjesnog bjesomučnog progona onog najgoreg u samome sebi? Hoćemo li, živeći poput kapetana Ahaba, dijeliti njegovu sudbinu i poput njega i skončati, hoćemo li progoneći, odbacujući druge izgubiti i prokleti same sebe? Tko danas uopće kritički razmišlja o svim nijansama svoje sive, o svojim nesavršenostima koje produbljuju bol i nepravdu na ovome svijetu? Tko ima poniznosti pogledati u lice ružnu istinu o sebi, mudrosti za dovinuti se načinima osobnog rasta i hrabrosti prisegnuti na taj džihad? Bismo li trebali više vremena provoditi razmišljajući o svojim vrlinama, preslušavajući uvijek iste riječi hvale koje ugodno zvone u našim temporalnim korteksima, ili o svojim manama, prljavštini naših nutrina, požarima, uraganima i poplavama koje nosimo u sebi? Jesmo li opsjednuti ugodnošću svojih visina, a slijepi za tamu svojih ponora? Mislimo li zaista da smo važni sami po sebi, a ne zato što smo korisni, iskoristivi, zato što su naše pojave u datim trenucima oportune? Mislimo li zaista da nas usta koja nas hvale neće proždrijeti s prvom promjenom smjera vjetra; da ruke koje nam danas plješću, sutra neće mrviti, noge koje danas povijaju koljena, sutra neće gaziti - ne razumijemo li da su to blizanci naših usta i udova, da su tuđa nedjela i naša nedjela? Strepimo kada ćemo biti povrijeđeni, što je sigurno kao smrt, no ne pitamo se hoćemo li se i sami naći u ulozi onoga koji zadaje bol, zbog koga će nakazne rane zauvijek krvariti? Stojimo li uopće na čvrstim nogama sami sa sobom, poznajemo li sami sebe, razumijemo li sebe, svoje odluke i svoje životne puteve? Jesmo li gnozofobični, strahujemo li od istine o samima sebi, čine li nas natruhe spoznaje o nama samima neubrojivima, bolesnima, izbacuju li nas iz takta, tjeraju li nas u mahniti bijeg? Sabotiramo li sami sebe u toj gnozi? Je li dovoljna trivijalna nepogoda, minorna napuklina da popucaju čitavi ''temelji'' koje smo sami sazidali? Jesu li naši vlastiti nedostaci, što opravdano, što neopravdano, uzroci svih naših hireva i bjesova?

Organska mučnina Antoinea Roquentina, antijunaka egzistencijalizma, uznapredovala do delirija, iako endogena, idiopatska, paradigma je čovjekove tjeskobe. No nije li zapravo točno da vrlo dobro znamo uzroke svojih tjeskoba, da se trudimo iste zakopati u pustim zakutcima svojih umova, da sami sebi bacamo kosti kako bismo odvratili pogled iz dubine, skretanjem pažnje zatomili notorna svjedočanstva istine? Nismo li postali velemajstori izvještačeni u fabriciranju dokaza koji objašnjavaju naše stanje, jesmo li u kulama od konfabulacija stvorili sigurnu sobu za svoja ega? Zar ne znamo da ego treba svakodnevno razgibavati i vježbati, da ga zbog njegove kratkovidnosti treba uvijek, beziznimno povijati i lomiti, kako bi jasnije vidio ono što mu je po naravi daleko, a zapravo pod nosom - da će se, ako to ne budemo neumorno činili, ukrutiti, uzoholiti, a njegova kratkovidnost egzacerbirati do slabovidnosti pa će mu zbog izvitoperene percepcije sve interpretacije postati devijantne, nerealne, nevaljane, beskorisne! Naravno da je iz narcističke perspektive sve profano, no nije li baš ta perspektiva ono najprofanije, budući da svemu oduzima u prostoru i vremenu zapisanu vrijednost, nije li baš najprofaniji čin pišanje po najmanjim svetostima? O tome jesu li duševne bolesti medicinski problem ili moralni i duhovni, nije bez razloga dvojio Carl Jung, otac arhetipske psihologije. Ne možemo ignorirati egzogene uzroke naših psihopatologija, no nisu li oni sekundarni? Hoćemo li, zbog naših endogenih tjeskoba, nesigurnosti i šupljikavosti, postati noksa, vanjski uzrok nečije tjeskobe? Nisu li velika djela doajena svjetske književnosti, Shakespearea i Dostojevskog, nastala upravo na tragu promišljanja o tim i takvim motivima? Fascinirani ljudskom prirodom, tako su ju precizno secirali u svojim djelima, čije su radnje opterećene trulim plodovima njezine samovolje - jesu li njihovi neponovljivi spisateljski talenti rezultat pukog promatranja i poznavanja čovjeka? Imamo li makar desetinu te moći primjećivanja ljudskih osobina, odgonetavanja motiva njihovih postupaka, opažamo li, znamo li nanjušiti, koliko su psihostatusi ljudi ponekad čudni, koliko su ljudi disforični, nepostojani, shizofreni ? Jesmo li pronicljivi, rade li nam ispravno moralni kompasi - uočavamo li tu disonanciju između mimike i gesti i izgovorenog sadržaja, između riječi i djela? Osjećamo li da je ''something off'' sa tolikim ljudima u našem okruženju, sa onima sa kojima smo u svakodnevnoj interakciji? Je li i to dodatan razlog zašto se povlačimo, jesmo li izgubili vjeru sami u sebe uvjerivši se na što se čovjek može srozati? Ili odlučujemo to ignorirati, nesvjesno ignorirajući tako same sebe, prepoznajući u drugima pojedine elemente i čitave obrasce vlastite nakaradnosti? Koliko vješto i koliko dugo možemo lagati same sebe, koliko daleko ogreznuti u tom intelektualnom deficitu? Koliko često razmišljamo o sebi cum grano salis? Je li nam mrak neznanja i ignorancije, nehaja, draži od svjetla istine? Koja je to spona koja veže mrak i čovjeka? Osjećamo li se u mraku sigurni zato što noću spavamo, mirnije dišemo, lakše probavljamo, zato što nam srca spokojnije kucaju? Zašto nas toliko privlači mrak, pod čijim se okriljem češće događaju moralni prijestupi, razbojništva i ubojstva, zašto je baš noć afrodizijak za društveni život? Zašto nam se misli i želje razuzdaju tek pod okriljem mraka; progovara li iz čovjeka vino ili ono samo otpušta neke nevidljive kočnice? Ta iz obilja srca usta govore, a ruke djeluju - iz mračnih dubina i ustajalih plićaka srca tame progovara čudovišni jezik zlodjela. Ta šupljina kroz koju čovjek progovara neprispodobiva je ustima, to je kloaka, septička jama duše - u nedostatku terapijskih metoda za inkontinenciju oralnih sfinktera, za obuzdavanje negativnih i kontraproduktivnih misli, a tako i riječi i djela, kada već sami nismo sposobni za svrhovitu introspekciju i razlučivanje krivoga od pravoga, svijetu bi trebali prezervativi za usta. Usta su samo ružni sluga, glasnik užasa koji stanuje u ljudskom srcu; naša usta su puna smeća, ona, a ne oči, su prozor u Pandorinu kutiju ljudske duše, močvaru zavisti, cinizma, ponosa, mržnje, ogovaranja, spletki, ljubomore, laži i prevara, dvoličnosti i sebeljublja, iz crnine čije utrobe na površinu isplivava sva koprolalija, falocentrične stilske figure i ostale prostačke i uvredljive, ponižavajuće sintagme i tendenciozne radnje i smicalice, a onda i tome sukladno činjenje. Što je to čega se čovjek u sebi ustručava i srami po danu, a što pušta na slobodu u noći, koja je samo simbol za skrovitost, neizloženost i kratkotrajnu, nepostojanu sigurnost? Sputava li nas od dnevnog djelovanja strah da će svjetlo prokazati naša užasna naličja, da bismo na svjetlu spoznali da u toj arhetipskoj borbi dobra i zla, svjetla i tame, stojimo na pogrešnoj strani? Nažalost, čini se da tvrdoglavo, ne uporno, jer upornost ima plemenit cilj, odbijamo gledati dalje od kože, ne želimo vidjeti dublje, bojimo se možda onoga što je ispod kože, tog raspadljivog mesa i nepostojane krvi, bojimo se mutnih voda vlastitih duša, zaziremo od smrada vlastitih grijeha, užasavaju krikovi boli i suze krvave od nepravde. Možemo li uopće osjetiti vlastitu hladnoću dok nas grije znoj drugih, možemo li pokleknuti pod vlastitom težinom dok jašemo na tuđoj grbači? Ne primjećujemo li zamku koju nam postavlja sretan splet okolnosti, mislimo li zaista da naše sjene mogu nadmudriti sama naša bića? Novac, seks, pozicije moći, inačice svih boja i najmaštovitije perverzije navedenoga light-motivi su svakodnevice prosječnog bipedalca, to su kumiri kojima se klanja i kojima stremi, držeći se devize ''pod svaku cijenu'', ali ne za njegov račun - tko još čuva i živi neke vrijednosti? Što bi čovjek sve dao da ne mora uživati plodove vlastitih odluka, koliko je sretan što mu život ne ispostavlja pravedne račune; zaista, kako je rekao Dostojevski, on svojom pojavom samo gnoji zemlju po kojoj hoda. Nije li i ovo jedan orvelijanski scenarij, u kojem je svatko tvorac vlastitog novogovora, koji služi za nedodirljivost ega, koji ima zadaću uništiti svaku kritiku, svaku primjedbu, svaku dvojbu o svojoj veličini? Zar ćemo dopustiti da nam se društva pretvore u Orwellove životinjske farme? Tko je zapravo gospodar ljudskog srca?

Ne shvaćamo li da su lešine i kosti prokleti kamen temeljac, da ćemo, pokušavajući na prečac, linijom manjeg otpora sagraditi dvorac svoje sreće podići grobnicu, ukletu daščaru? Što vrijede dobročinstva učinjena iz navike, u čemu je veličina lažnog milosrđa, nisu li to tek trojanski konji koje, praktički iz evolucijskih razloga, zbog čistog pragmatizma jedni drugima poklanjamo u svakodnevnoj interakciji? Prava dobročinstva su sporadična i nikad makinalna, impliciraju unutarnja trvljenja i dvoumljenja, njihov odjek razmjeran je intenzitetu otpora i straha koji su morali biti prethodno savladani - za dobro se treba odlučiti, za njega treba platiti cijenu, jer svaki ideal ima svoju cijenu. A koja je cijena istine o nama samima? Tko danas uopće uvažava istinu, tko priznaje njezinu neovisnost i apsolutnost, tko je dovoljno smion da se sučeli istini umjesto da pronađe utočište u ugodnijim prilikama, koje nude laskavija objašnjenja o nama samima i našim izborima, postupcima - nismo li postali new-age fundamentalisti vjerujući u primamljive mantre o tome kako svatko zna što je najbolje za njega, kako naši stavovi i osobne odluke ne mogu biti pogrešni, kako je istina ono što mi želimo da ona bude, a ne ono što ona zapravo je? Tko si naivno ne utvara da je skroz načisto sam sa sobom, da mu vlastita razmišljanja i život sam nisu enigma? Tko je dovoljno ponizan da prizna da zbog nekompetencije rasuđivanja, loše kontrole emocija, nedostatnosti razuma, ne zaslužuje slobodu kojom raspolaže? Umjesto da naše nezrele mehanizme obrane, poput negacije, projekcije, pasivno-agresivnog ponašanja, racionalizacije i somatizacije shvatimo kao pokazatelj, mi u njima ustrajemo, kopajući još dublju jamu samima sebi. Zašto se odbijamo zamisliti nad kontradikcijama naših razmišljanja, odluka i postupaka; umjesto da sukobe razuma i srca iskoristimo za učenje, spoznavanje nas samih, odlučujemo se na iste oglušiti, verglajući kojekakva alibi objašnjenja i klišejske fraze kao izlike, gutajući usput brufene protiv nepostojećih, fantomskih bolova i sedative protiv, gle čuda, neorganske nesanice. Što više letimo, to niže padamo - istina boli, to nam tjera luđački strah u kosti pa postajemo spremni žrtvovati sve i sva, što i činimo, slijepi za sve osim za naše taštine; pristajemo prodati dušu vragu, utjeloviti cinizam najniže vrste, samo kako bismo održali na životu iluziju, deluziju o samima sebi, nešto kao Voldemort u romanima J.K. Rowling, kao da ne izvlačimo nikakvu poruku iz grčkih mitova. Sve za iluziju, iluziju nizašto - ovaj život nije bajka, danas ni nevina, iskrena primjedba djeteta o carevoj golotinji ne prolazi nekažnjeno. Racionalne kritike, bez emocionalne obojenosti, nisu i ne mogu biti laskanja, tepanja i udvaranja, one su u službi konstruktivnih primjedbi čiji je cilj optimizacija čovjeka, upoznavanje sebe i ostalih iz nepristrane perspektive, kroz tuđe oči i srca. Tko proniče u naizgled nonšalantnu i defetističku Hamletovu izjavu da ''ništa nije ni dobro ni zlo, nego je takvo zbog mišljenja''? Istina nije i nikad neće biti politički korektna, ona nije kiralna poput odraza u zrcalu, nju se može ignorirati, ali ne i podmititi, kupiti - tek pokoravanje istini oslobađa, istina je vrelo znanja, prkošenjem istini njezinim odbacivanjem najviše ćemo napakostiti sebi, i tek kada postanemo otvoreni za takve dijalektičke rasprave prestat ćemo se udaljavati od samih sebe.

Oportunizam i fatalizam sve češće čine korijenje međuljudskih odnosa - spoj ugodnoga i korisnoga u tome smislu postala je deviza, neka sve plovi mirno samo od sebe i po sebi, dok god nema turbulencija, a kada se one pojave, onda treba podobne faktore uvrstiti u jednadžbu u kojoj je glavni koeficijent ego, i prema tom rezultatu djelovati. Drugoga se odavno percipira kao sredstvo, kao protuotrov za vlastitu usamljenost, hodajuću zabavu i pokorno rame za plakanje, bankomat, tepih za otresanje, objekt bez vlastitog subjektiviteta, i kao da ne vidimo u tome opasnost po nas same, kao da ne shvaćamo da je taj put poguban, i da je bolest koju izaziva još gora od one za koju mislimo da samo tako možemo izliječiti - ono nastrano čudno u tome svemu je što se danas vjeruje u laž da je sve opravdano ako služi osobnom probitku; i prije su ljudi bili besramni, ali ipak nije bio uvriježeni stav da pojedinac smije biti nemoralan ili nečovječan, kako hoćete, ako djeluje za svoju korist, a danas se to više ni ne dovodi u pitanje, postalo je općeprihvaćeno da svatko gleda samo svoju kožu, đon-obraz najnovija je moda. Je li ireverzibilna ta moralna regresija čovjeka, njegova metamorfoza u emocionalnog krpelja, duhovnog beskralježnjaka, ta zaljubljenost u samoga sebe? Možda čovjek nikada nije ni živio uzvišenijim životom pa samo svjedočimo recikliranim scenarijima istoga kontinuuma. Ili nas je materijalizam Zapada naučio da se sa čovjekom smije postupati kao sa stvari, da je u redu odbaciti ga kao potrošenu robu, kao smeće, zamijeniti kao šareni artikl u dućanu, reciklirati za novije i bolje? U vremenu okaljanom kužnim smradom egoizma, čije su ideologije arogancija i narcizam gorostasni stupovi, a čega su efektiva sadizam i kanibalizam, humanizam je postao mazohizam, ljubav je mazohizam. Opsesivno-kompulzivni fetiš dobivanja i primanja umrtvio je želju za davanjem, nema više zahvalnosti niti uvažavanja, poštivanja, zadojeni samima sobom djelujemo u uvjerenju da smo neprocjenjivi i nepogrešivi pa shodno tome ono što možemo dati nema cijenu niti tko to može platiti, a onda nitko ni ne zaslužuje da mu išta damo. Kao piti vodu naučili smo tražiti sve ne dajući ništa zauzvrat, jer za nas ništa nije dovoljno, sve je premalo i bezvrijedno. Postali smo škrti svoje čovječnosti, a možda smo ju već i sahranili u tami vlastitih srca; što su glad i fizikalna hladnoća u usporedbi sa emocionalnom hladnoćom? Prirodne katastrofe mogu se posramiti neznatnosti broja svojih žrtava u usporedbi sa onim kojim se besramno diči srce od leda, duševni šund i odsutnost čestitosti palog čovjeka potresni su poput prizora ubojstva. Više ne znamo suosjećati ni sa kime osim sa vlastitim sjenama, a kadri smo se svima nametnuti, sa svakime se poistovjetiti, samo kako bi svojim pričama o sebi, jadikovanjima o svojim životima mogli upražnjavati same sebe; sposobni smo govoriti o sebi u nedogled i još uvijek biti samima sebi nerješiva zagonetka, kao da glumimo Alisu u nekom distopijskom, psihoanalitičkom romanu. Slijepi od egocentrizma više ne percipiramo svoje potrebe i probleme kao točku na ljestvici, ne prihvaćamo činjenicu da, ako nikad nismo bili zlostavljani, ako nismo prolazili kroz pakao rastave, ako smo zahvaljujući zaposlenim roditeljima uvijek bili sigurni od materijalne oskudice, onda nismo ekstrem Gaussove krivulje. Nije probitačno nemati takvu priču jer je teže izmamiti i iskamčiti suosjećanje, običnost prosjeka nije interesantna, pa se prepuštamo egomaniji i, izmišljajući svoje nazovi križeve, postajemo neosjetljivi za one prema kojima je život bio nemilosrdniji; svoje nevolje preuveličavamo, a one koje stoljećima inspiriraju umjetnike širom svijeta podcjenjujemo do beskraja. Naše zavisti nemaju trunku srama, prijatelje više ne biramo po njihovim ljudskim kvalitetama, već po tome na koliku empatiju u njima nailazimo, ili barem koliko jaki eho nas samih odašilju. Tako, prepoznajući u njima same sebe, svoje kvazisuosjećanje držimo za neprocjenjivi altruizam, ne razlikujući empatiju od simpatije. Nije li postalo očito da svijetom koji misli da je uspostavivši moralnu anarhiju zbacio sa sebe svaku vlast i time postigao apsolutnu slobodu upravljaju majstori himbe, posinci i pokćerke laži i švindla? Možda je problem zapadne civilizacija što su materijalizam i kult ličnosti zamijenili kulturu prokreacije i radosnu jednostavnost obiteljskoga života otjerali u zaborav; parovi se odlučuju za djecu sve kasnije, čak i tada sa velikom rezervom, ambiciju za djecom zamijenio je prestiž roditeljstva, ne zbog djece kao takve, nego zbog nas samih, da se možemo pohvaliti iskustvom bivanja roditeljem, ne iz ljubavi, ne zato što želimo djecu i veliku obitelj, već zato što trebamo još jedan važan alat za bildanje statusa u društvu. Roditeljstvo nije, nažalost, naša plemenita želja, djeca nisu čežnja, već kategorija socijalnih i komunalnih povlastica. Odluka o trudnoći uopće danas je pod neotuđivom ingerencijom vlasnica maternice, cilj je jedno dijete, unaprijed određenog spola, boje očiju i zanimanja, a neplanirana, bolje rečeno spontana trudnoća je noćna mora, kraj svijeta, presedan. Imamo li snage uopće za odgajati djecu, možemo li u godinama kada bismo već trebali biti bake i djedovi uopće biti kvalitetni roditelji, kako ćemo uopće biti svjetionik vlastitoj djeci u ovome svijetu ako samo sami izgubljeni u njegovom mraku, ako je taj mrak dio nas samih? Kako ćemo iz djeteta izgraditi čovjeka, ako smo izgubili čovjeka u samima sebi, ako same sebe ne poznajemo? Odrastao čovjek ogrezao je u mraku nečovječnosti, i jedino što primjećuje oko sebe su drugi, jednako ogrezli odrasli, od kojih ne može naučiti ništa doli još gadosti. Možda, kada bismo češće bili okruženi djecom, više izloženi djeci, većem broju djece, njihovoj nevinoj iskrenosti, njihovom smijehu i suzama, njihovoj spontanosti, domišljatosti, znatiželji, toplini i velikodušnosti njihove ljubavi, dobrohotnosti, možda bismo se onda i lakše prisjetili što smo bili prije nego što smo prešutnim odobravanjem postali, apstinirajući od bunta, od borbe, dajući da nas kao glinu oblikuje iskvarenost svijeta sjena.

Uoči Uskrsa u Parizu je u poznatoj katedrali Notre Dame buknuo požar - unatoč razmjerno sretnom epilogu, budući da su najveće vrijednosti spašene i neprocjenjive relikvije sačuvane, ljudi širom svijeta bili su potreseni tim dojmljivim prizorom izgaranja i urušavanja jednog monumentalnog simbola europske kulture. Arhitektonski i u građevinskom smislu, katedrala je remek djelo, simbolika se ne da objasniti riječima, materijalna vrijednost je neprocjenjiva, kulturna baština nezamjenjiva. Ipak, nije li frustrirajuće paradoksalno, nije li barem kontroverzno što smo kadri tugovati za kamenjem, za crijepovima, za fasadom nečega neživoga što, iako se ne može nadoknaditi, možemo obnoviti? Zašto nas ljudske tragedije ne mogu tako trgnuti? Ne možemo li se, upravo zahvaljujući tom primjeru izdignuti iznad samih sebe i shvatiti da je zapravo Čovjek taj koji je u plamenu, da izgara čovječanstvo, a tko će njega opet izgraditi? Može li se novcem kupiti materijal za obnovu čovječanstva, može li se čovjeka poboljšati novcem? Postoje li nacrti njegove anatomije i fiziologije, zna li itko kako bi on trebao izgledati iznutra, govori li itko izumrlim jezikom neiskvarene čovječje duše, znamo li po kojim algoritmima neiskvareni čovjek razmišlja i djeluje? Čujemo plač ljudi, vidimo njihovu tugu, povjeravaju nam se i to razumijemo, no shvaćamo li da oni zapravo plaču jer je Čovjek na umoru, jer požar bezobraznom, nezaustavljivom lakomošću guta našu vlastitu nedokučivost, ono jedino vrijedno spoznavanja, na što nam skreću pažnju zapisi iz drevnih Delfa? Kako možemo mirno promatrati tu tragediju u kojoj se čovjek sam pretvara u ruinu, kako možemo biti nijemi svjedoci razvratnosti, bludničenja ega nad čovjekom, kako možemo tolerirati da ljudska priroda oskvrnjuje ideju o čovjeku? Bez čovjeka nema čovječanstva, a čovjeka nema bez čovječnosti. Naša tijela su krhka, razum ograničen, a volja ćudljiva, i zbog toga će čovječanstvo uvijek biti ugroženo, ljudsko srce bit će vječiti megdan Boga i vraga, kako je objasnio Dostojevski. Možda je nemoguća misija spoznati samog sebe, spoznaja je konačna i apsolutna, no čini se da, za boljitak nas samih, a onda i svih ostalih, imamo dužnost krenuti na taj trnoviti put - per aspera ad astra! Ne bi li to trebao biti prioritet svakoga od nas? Samo tako - spašavajući čovjeka u nama - možemo spasiti i čovječanstvo, nema pravedna društva bez pravednog pojedinca. Bez odvažnosti i bez ustrajnosti na tom krvavom putu nećemo se približiti samima sebi, čovjeku u nama, nećemo moći zaroniti u njegove dubine, ostat ćemo krnji u svom siromaštvu koje tvrdoglavo percipiramo kao neizmjerno bogatstvo i propasti, pretvorit ćemo se u prah i prije nego što nas zemlja pokrije, bit ćemo beznačajniji od crva koji će se nama hraniti; bit ćemo onaj Narcis koji umire, a ne onaj čiji život produhovljuje i uzvisuje spoznaja o sebi. Naš će život postati pozornica za još jednu parafrazu Hamleta, a mi ćemo biti u glavnoj ulozi - Hamlet je bio neodlučan, bježao je od istine i to je, iako je na kraju postupio moralno, platio životom, i to ne samo svojim. Koliku smo mi cijenu za nas same spremni platiti, a koliki će račun život podastrijeti? Cijena ideala nije materijalna, i to je ono uzvišeno, nedodirljivo i neuhvatljivo, ideale ne možete kupiti, naslijediti niti dobiti, ne možete ih ukrasti i samo za kratko možete hiniti da ih posjedujete. Cijena koju treba platiti za skromnost je gramzivost, cijena poniznosti je oholost, cijena posjedovanja znanja, vještina je suzdržavanje od užitaka, strpljivost, odricanje, cijena radne etike, etičnosti uopće je neograničena sloboda, cijena istinoljubivosti je melankolija, bol, Weltschmerz, odbačenost; cijena koju treba platiti za poput izvorske vode čistu ljubav je sebičnost, to je ono ustoličeno, okrunjeno Ja, kome je sve podređeno, ponosno Ja kojem povlađujemo, neprikosnoveno Ja, kojeg tetošimo znajući da izvan nas ne bi preživjelo kao ni riba na suhom jer bi se pri izlaganju vanjskom testu samo u sebi urušilo, potpuno izblijedjelo u vlastitoj nepostojanosti. Jesmo li pupčanom vrpcom vezani sa našim Ja? Jesu li naša srca u službi naših Ja ili obratno? Može li naše Ja uopće biti pravedan gospodar našeg srca? Hoćemo li se odreći svog srca, pristati na to da ono bude samo mehanička pumpa za propadljivu krv?

Kao kazna ljudima, na Zemlju je sa Olimpa poslana Pandora sa vrčem punim zala. Ne mogavši odoljeti znatiželji, Pandora je otvorila vrč i oslobodila zla, koja su čovječanstvo zavila u crno - bolest, starost, ludost, glad, tuga, pakost... No, na dnu vrča je ostala nada, koja će, prema legendi, čovječanstvu pomoći da prebrodi sva zla koja su ga snašla. Tek onda kada sve izgubimo, kada naši životi izgube svaki smisao, rađa se nada - je li noć najtamnija pred zoru? Ili je prokleto nadati se? Je li i nada, poput vatre, Božji blagoslov čovjeku, ili je ona tek najubojitiji žalac njegove sudbine? Pandorin vrč, kao izvor svih zala, može simbolizirati i čovjeka samog, a tako nada može simbolizirati dobro u čovjeku, vjeru u dobro, vjeru da i na ovome svijetu postoje svetinje, nešto uzvišeno, za što je vrijedno boriti se, možda i umrijeti; u nadi je spas, nada može probuditi čovjekovu želju za spoznajom, može mu rasvijetliti put do samoga sebe, pokazati da može biti veći od samoga sebe, da ima moć zbaciti sa sebe okove niskih pobuda i uskogrudnih svjetonazora. Ne ustrajemo li zbog nade, ne prkosimo li zlima svijeta baš nadajući se? Nije li nezamisliv čovjek bez nade, bi li život bez nadanja bio iole podnošljiv? Trebamo li se nadati, ili, imamo li pravo ne nadati se, imamo li pravo odustati od samih sebe, imamo li pravo odustati od onih koji polažu svoje nade u nas, makar to bili mi sami? Je li nada iskra koja će zapaliti svjetlo u noći čovječanstva? Čemu se nadaš, srce moje?

20.5.2019.

Ne znam kako bih drugačije objasnio sve veći osobni interes za filozofiju, nego da se radi o osveti, koju starost servira mladosti, vraća milo za drago rezistentnoj ignoranciji dječaka koji je sanjario o osvajanju Lige prvaka; taj isti san, nekoć opojno sladak, a sada dalek i maglovit, posramljenom pokornosti ustupio je mjesto hladnim, prijetećim razmišljanjima o bitku i biću, moralu i smislu života.

Neizbrisiv trag u mom desnom hipokampusu ostavio je jedan školski sat filozofije, obilježen raspravom o ljudskoj prirodi: homo homini lupus aut homo homini homo. Možda retoričko pitanje, ali nipošto potrošeno, u funkciji je genijalnog trika savjesti - ono ne mari za odgovore jer testira ljudsko srce, a ne um. Odgovore će ionako život neprestano nametati okrutnom nedosljednošću, ignorirajući naše želje i zasluge, naše pragmatične računice i idealizirana snatrenja, a mi ćemo tome usprkos tvrdoglavo vjerovati u vlastite filozofije. Manifest naših osobnih, intimnih, nerijetko nepoznatih, nama samima skrivenih ideala i ''ideala'' napisat će, neizbrisivom tintom, pera naših postupaka, koji neće biti odraz naših misli i obznanjenih stavova, već vjerodostojna legitimacija naše same biti, neovisno o našim lošim ili dobrim iskustvima, i to je prava poanta tog pitanja, da prokaže čovjeku same tančine njegove duše. Moguće je istovremeno zauzeti obje pozicije, složiti se sa obje teze, sve ovisi o tome gdje stavljate zarez - hoćete li se u grču ogorčenja složiti sa tezom da je čovjek čovjeku vuk, i pritom izgarati iznutra, u skromnosti svog sredoprsja, vjerujući, znajući da ne bi smjelo ili barem da ne bi trebalo tako biti, ili ćete svečano i ponosno braniti tezu da je čovjek čovjeku čovjek, podastirući bezbrojne naizgled neoborive humanističke argumente, a istovremeno u džepovima skrivati šake krvave od nedjela, kao gladne vučje gubice.

Nije li preočito da je, kada ona nije posljedica fizikalnih pojava, čovjekova patnja uvijek uzrokovana ljudskom nečovječnosti, izravno ili neizravno? Od izravnih primjera verbalnog, emocionalnog ili fizičkog nasilja preko suptilnih zala koja se pod krinkom neznanja ili eufemizmom ''vezanih ruku'', a zapravo manjka susretljivosti, dakle lijenosti i oholosti, porađaju i izručuju na šalterima i u biroima, pa do onih najpogubnijih primjera, poput ekoloških katastrofa, vojnih invazija i ovršnih zakona. Duboko je potresna činjenica da nema čovječnosti, no još je potresnija, frapantnija činjenica da smo je sami pokopali upravo u vlastitim srcima - duša živog čovjek grob je čovječnosti; čovječnosti nema, ona je mrtva, to kao da piše svima na licima, mi to umijemo čitati, vidimo te mrtvačke grimase duše, nekoć ljudske, čujemo grobnu tišinu ljudskog srca, osjećamo studeni zadah smrti čovjeka, to zaudara među ljudima, ne može se prikriti odjećom, šminkom, parfemima, zato i bježimo iz odnosa, postajemo površni, nepovjerljivi, razdražljivi i izgubljeni, jednom riječju moralno bolesni, ukrcavamo se u vlakove, brodove i avione, intoksiciramo se psihofarmacima i psihotropnim drogama, alkoholom, stimulansima, postajemo robovi svojih opsesivno-kompulzivnih i inih neurotskih poremećaja, vječno nesretni, ali dovoljno sigurni, jer sigurni smo sve dok ne mislimo, misao danas boli više od išijasa - ne želimo misliti, strepimo od razmišljanja, luđački se bojimo vlastitih zaključaka, pa sklapamo pakt s vragom i pristajemo na fantomsku bol abortirajući vlastite misli, jer nam je to prihvatljivije od oštrice mača katarze. Zbog nečovječnosti svijeta čovjek na njemu ne nalazi utočište, raj i pakao nisu apstraktni pojmovi, nečije izmišljotine, mi to živimo ovdje na Zemlji, raj, to su naši ideali, a pakao, to su drugi; naša srca nisu nepogrješiva, ona su prokleta, i samo se čovječnost tome može suprotstaviti, samo čovječnost može uzgojiti ljubav u ljudskim srcima, samo čovječnost zna tu istu ljubav njegovati, učiniti da ona donese rod, prepoznati korov i trnje u vrtu ljudskog bića i oplijeviti ga, čovječnost je ta entalpija koja stvara red u nutrinama ljudskih bića, bez koje su one osuđene na trulež. No ne možemo plijeviti dok uznosito stojimo, moramo kleknuti da bismo mogli plijeviti, moramo se poniziti, dobro se zagledati u tlo iz kojega smo izrasli i progledati, uvidjeti silnu, nepreglednu pljevu koja tu raste, koja parazitira, ona ne guši, ona davi cvijeće našeg bića, i odlučiti hoćemo li prionuti tom dosadnom, mukotrpnom, naizgled jalovom poslu, ili ćemo se vratiti udobnosti svojih visina i lažnom odlučnošću zadržati svoje poglede na vršcima svojih noseva.

Suština pitanja, cijele rasprave o čovječnosti i nečovječnosti, sadržana je u pitanju povjerenja - može li jedan čovjek vjerovati drugom ljudskom biću, ili ga se, kao vuka, zapravo treba bojati i čuvati, jer će zbog njegove gladi postati plijen i ništa više? Ta glad je metaforička, ona se pojavljuje u obliku zavisti, egoizma, pohlepe, laži i častohleplja, svega onoga što rađa zlo u sjeni pustog ljudskog srca, i ta glad neće prezati pred slobodom i dostojanstvom druge osobe, onim najvrjednijim što jedan čovjek ima, što mu pripada, a što je ujedno i najkrhkije, jer čovjekova se sloboda rasplinjuje kada autistično činimo po svom, njegovo dostojanstvo možemo smrviti jednom riječju, jednim pogledom, jednim šamarom; ta glad neće biti sputana moralnim zakonima, ona se Kantovom kategoričkom imperativu smije u lice. Možemo li onda ustrajati u naivnosti, vjerovati da će se netko, itko, moći othrvati niskim strastima svoje duše, ne pokleknuti pod težinom životinjskih nagona svog bića, i da nas neće izvrgnuti pogibelji; možemo li uopće vjerovati samima sebi, da nećemo i sami zaglibiti u istim iskušenjima u interpersonalnim odnosima i nauditi drugima, usuđujemo li se pogledati sebi samima u oči, usuđujemo se isplaziti vlastiti jezik ili već unaprijed znamo da je račvast smotan u ustima? Postoji li danas još povjerenje, je li netko čuo za ljubav danas? Možda između majke i djeteta? A između supružnika? Poslodavca i posloprimca, pacijenta i liječnika, državnika i državljana? Svjedočimo li vrhuncu dekadencije čovjeka, slabosti ljudske prirode, obistinjuje li se Huxleyevo proroštvo o sveopćoj ispraznosti svijeta i čovjeka? Ako je to i potvrda postojanja istočnoga grijeha, ekskulpira li nas to, daje li nam za pravo da budemo više zvijeri nego ljudi? Ljudi škrto gledaju na svaki novčić, svaki zalogaj, svaku sekundu svog tobože dragocjenog vremena, a maničnim divljaštvom uništavaju beskonačne svemire živih osoba. Ili je činjenica da prema životinjama postupamo humano, a prema ljudima zvjerski samo znak vremena? Bezbožnog vremena, koje Boga ne poznaje, a u đavla ne vjeruje, vremena u kojem je bezumlje utamničilo razum, a besramnost razbor, vremena u kojem su cinizam i intelektualna lijenost nedodirljive slobode, a kritičnost i entuzijastički perfekcionizam neoprostive grjehote. Vukovi neće prestati mijenjati krzno, kreativno će pronalaziti nove metode lova i prikradanja, ali uvijek će ih odavati njihova zvjerska ćud, baš kao što će i ljudi uvijek, i izvan doba karnevala, nositi maske, koje ćemo moći razlučiti od njihovih pravih lica čim budu prisiljeni djelovati i tako pokažu svu raskoš svojih duša - svako se stablo po svom plodu poznaje. A do tada će sve biti samo linjanje i mimikrija, predstava, karneval, kurtoazne geste i razgovori, tek pijesak u oči.

Po čemu je čovjek toliko poseban? Koja je njegova esencija, njegova supstancijalna bit? Zbog čega smo vrsta koja je samu sebe uzdignula na pijedestal, pijedestal Važnosti i pijedestal Prava, što nas čini toliko drugačijima, bitno drugačijima od ostalih životinja, ako ne čovječnost? Tehnologija? Glazba? Jezik? Skrupule? Sloboda? Nije li pas lutalica slobodniji od čovjeka? Ne zavidimo li pticama na krilima, ne divimo li se njihovom pjevu? Po čemu su naša društva, dirigirana iz toliko cijenjenog i hvaljenog neokorteksa veće postignuće od jednog mravinjaka ili pčelinjaka, rezultata jadnih, jedva vidljivih ganglija? Čovjeka se doji godinama, odgaja desetljećima, a sve je manje samostalan i sve nezreliji, čini se kao da ga se više ne može ni naučiti živjeti, a kamoli poučiti životu. Komuniciramo manje uspješno od naizgled, tijelima barem, primitivnijih vrsta i organizama, slonovi, na primjer, pokapaju preminule članove svojih krda i za njima tuguju, mnoge životinjske vrste žive monogamiju puno vjernije nego ljudi, bijednije i neuglednije beštije od nas biraju, okreću glavu, pokazuju interes, riskiraju; i zvijer može biti samilosna, i suprotno svojoj ubilačkoj prirodi, činom milosrđa pokazati više slobode od nekoga ili nečega koga ili što nazivamo čovjekom. Životinja ubija zbog gladi, u obrani, iz straha, ali uvijek nagonski; najvećim pokoljima uzrok je nečija odluka, a ne životinjsko bjesnilo, ne zaboravimo da se životi ne mogu uništiti odlukom samo jednog čovjeka - uvijek ima prešutnog odobravanja, ignoriranja, zavođenja, sukrivnje u nedjelima i zlodjelima, nerijetko svjedoci zla za vlastitu korist zataje, izdaju svoju čovječnost i, kao da izravan udarac nije dovoljan, potpisuju svoja imena noževima u leđa žrtve. Zašto je sablažnjivo životinju prepustiti na milost i nemilost surovosti života, a prihvatljivo okrenuti leđa čovjeku, ubiti ga sumanutim zaboravom, razoriti mu život šikaniranjem? Ako smo zaista posebna vrsta, zašto osjećamo neopisivi sram, zašto nam naša razmišljanja izazivaju mučninu, zašto kao vrsta toliko patimo od duševnih bolesti?

Nisu li naši grobovi spomenici upravo čovjeku samom, onakvom kakav bi trebao biti? Nisu li to grobovi ne onih čija mrtva, raspadnuta i nepostojeća tijela tamo počivaju, već svih onih koji žive, stvarne osobe svojim postupcima tjeraju u smrt, ne tjelesnu, jer u njoj je spas, ona je blagoslov, već duševnu i duhovnu smrt, nepravedno prokletu jer tijelo po sili prirodnih zakona nastavlja živjeti, ono odbija umrijeti onda kada bismo mi to htjeli? Ne umire li čovjek puno prije, ne kopa li samome sebi grob svojim nečovječnim ponašanjem? Ili, ne umire li čovjek u tuđim srcima, ne pogiba li puno češće od hladnoće okorjelih srca, nego od oštrice i metka? Zašto se čovjek odlučuje za zlo samo zato što može, zašto hotimice ne mari, kao da nema savjesti, zašto ujeda i otrovnim ugrizima emocionalno sakati, zašto eksperimentira sa tuđim životima, zašto ne djeluje samo zato što ne mora - je li to definicija čovjeka? To nas očigledno čini ljudima, ali daje li nam za pravo da o sebi razmišljamo kao o čovjeku? Hoćemo li se svi pretvoriti u zvijeri, znajući da goloruki ljudi među vukovima ne opstaju, i idiotski misliti da ćemo samo kao zvijeri moći živjeti sa zvijerima? Hoćemo li umrijeti puno prije nego što se vratimo u prah, u atome iz kojih smo postali? Ili ćemo se jednom ipak zamisliti nad Kranjčevićevim stihovima, hoćemo li ih jednom shvatiti, upoznati, hoćemo li jednom zauvijek napustiti našu vučju jazbinu, ne četveronoške, već hodajući na dvije noge, vođeni svjetlošću besmrtne ideje: ''Mrijeti ti ćeš kada počneš sam / U ideale svoje sumnjati''?

7.3.2019.