Glas koji viče u pustinji

Prije više od sto godina, u razdoblju pred Veliki rat, smrtnost djece u dobi do 5 godina bila je oko 40% - smrt svakog trećeg djeteta bila je neminovna i uobičajena pojava. Kako se svijet razvijao, tako se u cijelom svijetu smrtnost djece konstantno smanjivala pa ona danas u razvijenim zemljama iznosi oko 0.5%. Više je razloga takvog napretka - razvoj poljoprivrede i nutricionizma, poboljšanje higijenskih standarda, povećana briga o rodiljama i općenito skrb u babinju, dostupnost liječnika, razvoj antibiotika i cjepiva, bolje opće obrazovanje populacije i poboljšanje socio-ekonomskih prilika, razvijanje prometne mreže i tehnologije i slično.

Budući da su preduvjeti za uspješnu, ako ne i izvrsnu medicinu, u razvijenim zemljama, s obzirom na gore navedeno, ostvareni, smrt djeteta zbog bolesti koja nije neizlječiva, prerasta iz tragedije u sablazan.

Tragična smrt dječaka iz Metkovića, kao i tragična smrt mladića iz Zaprešića, upozoravaju na duboke strukturne probleme u hrvatskom zdravstvu, koji će, zbog paušalnog pristupa novinarske struke i ministrove političke impotencije, danas ostati duboki, a sutra će biti dublji i zaboravljeni.

Licitira se brojem odgovornih liječnika, brojem liječnika koji je uopće sudjelovao u pružanju zdravstvene zaštite preminulom dječaku, kako bi se povećala dramatičnost slučaja, iako je samim ishodom vrhunac dramatičnosti već postignut. Čudi me da se ne poseže za imenima ili barem inicijalima, očito je žuč koja se sprema biti prolivena strpljiva, pitanje je osjetljivo pa vjerojatno postoje određene kalkulacije. Važno se piše o ''streptokoku'' kao da ta latinska riječ sve objašnjava, analizator CRP-a nezaobilazno je pitanje u raspravi novinara i ministra, u kojoj prvi iz pozicije borbe za gledanost, a ne borbe za istinu i pravdu, zapravo lešinare na ovakvim tragedijama, a drugi iz pozicije najodgovornijeg čovjeka u sektoru zdravstva u državi svoje kvazi-dijalektičke sposobnosti nastoji potvrditi objašnjavajući slučaj zemljopisno-povijesnim argumentima. Logika koja ovaj slučaj koristi tražeći ostavku ministra zdravstva zapravo je jeftini populizam - ne želim prejudicirati, ali ako postoji propust, onda je isti potpisan imenom i prezimenom. Nažalost, ovakvi su slučajevi tek svojevrsni lakmus-papir za licemjerje društva uopće; traži se žrtveni jarac pa da se slučaj zaključi, a svi nedostaci tog nedonoščeta od sustava i etike koja ga je rodila, a koji su proizveli ovakav slučaj, jednostavno zaborave. Tako je već unaprijed postignut kompromis - Metkoviću je obećana dnevna bolnica...

Nije, međutim, donesen pravilnik prema kojem bi analizator za CRP, D-dimere, amilazu, troponin i kreatinin npr. bio obavezna oprema u svakoj zabačenoj ambulanti u Hrvatskoj, iako je naša već legendarna zdravstvena administracija vrhunski izvještačena u donošenju kojekakvih pravilnika. Nije li takav tip dijagnostičke opreme neophodan, nužan element zdravstvene zaštite u 21. stoljeću, kojim se novi Zakon ne bavi jer je preća terminologija koncesija-ordinacija i izlika za reformu hitne medicine? Nitko ne postavlja pitanje kako je uopće moguće raditi u hitnoj medicini bez takvih analizatora, pogotovo u neurbanim i zabačenim sredinama, i kako se uopće postavljaju dijagnoze? Nitko ne problematizira sramotnu činjenicu da je glukometar najsuvremenija dijagnostička oprema u vozilima hitne medicinske pomoći, ali, nažalost, i u brojim ambulantama opće / obiteljske medicine. Ravnatelj ZHM Dubrovačko-neretvanske županije hrabro ili ludo, ne uspijevam dokučiti, daje izjavu kako nitko neće dobiti otkaz, previđajući činjenicu da je upravo on odgovoran što njegov Zavod nema jedan takav analizator koji je na licu mjesta mogao zamijeniti laboratorij i otvoriti vrata sretnijeg ishoda - bitno je znati da liječnici koji rade u javnim ustanovama, nažalost, ne određuju kojom će opremom raspolagati.

Nije se javio nitko tko bi se u ime Hrvatskog liječničkog zbora ispričao što ne postoje nacionalne smjernice za postupanje sa febrilnim djetetom, ili barem prevedene i prilagođene smjernice, lako dostupne na internetu, pa je sve prepušteno slučaju. Nije se javio nitko iz HZZO-a tko bi se ispričao što je preveliki limit za broj djece po pedijatru, pa su u svakodnevnom radu preopterećeni, što narušava kvalitetu njihova rada i pravo je čudo što uopće sve uspijevaju izdržati, pogotovo u ovim hladnijim mjesecima kada u toj hordi bolesne djece, u kojoj svi šmrcaju, kašlju i kure, moraju razlikovati pneumoniju od trivijalne, samoograničavajuće virusne infekcije. Kamoli da bi uvažena gospoda iz HZZO ponudila rješenja tog problema u vidu motivacije mladih ljudi za specijalizaciju pedijatrije poboljšanjem radnih uvjeta. Nitko ne postavlja pitanje koja bi to oprema i koje bi to konzilijarne djelatnosti morale biti osigurane unutar domova zdravlja jer nemaju svi tu sreću da žive u Zagrebu, Splitu, Rijeci ili Osijeku. Nitko se nije ispričao što u toj grotesknoj paleti proizvoda HZZO-a dominiraju uputnice, putni nalozi, doznake za pomagala, nalozi za sanitetski prijevoz, potvrde koje kupuju socijalni mir, hranarinske doznake te uputnice kojekakvim povjerenstvima i komisijama, a što brza dijagnostika streptokoka, pneumokoka i influence u ambulantama nije propisani i omogućeni standard, a, po svemu sudeći, takav i tome sličan standard nije ni u stogodišnjoj perspektivi. Nije se javio nitko iz tolikih Udruga pacijenata, u kojima se misli da se analgezija za vrijeme kiretaže postiže držanjem za ruku, i da se svako povraćanje i proljev uspješno liječe infuzijom u ordinaciji izabranog liječnika, niti se javio netko tko bi se u ime osiguranika HZZO-a ispričao što se umjesto na nižoj cijeni lijekova, a neizravno i nižoj cijeni rada liječnika, ne inzistira na podizanju kvalitete zdravstvene zaštite, počevši od administrativnog rasterećenja zbog kojeg je danas iznimna vrlina ako se liječnik posveti pacijentu i gleda ga u oči, pa do nerealnog limita maksimalnog broja pacijenata po liječniku, zbog čega se na uštrb kvalitete rada ganja glavarina, nisu se ispričali što su već godinama marioneta politike koja liječnike gleda preko nišana, nisu se ispričali što se onima koje tobože zastupaju postupno obija o glavu taj iracionalni antagonizam prema onome na što liječnici godinama, sada proročki, upozoravaju. Nitko se iz visoke zdravstvene administracije, čija imena, za razliku od onih ministara, već desetljećima potpisuju, barem ideološki, zakone, pravilnike i uredbe, nije ispričao što nisu poduzeli ništa kako bi spriječili ili barem ublažili egzodus liječnika, niti su se posramili što i dalje neće poduzeti ništa. Nije se javio nitko s medicinskog fakulteta u Zagrebu i ispričao što obvezna literatura nije didaktična, što se ne inzistira na ''evidence-based'' pristupu medicini i što se inzistira na podjeli pneumonije na ''tipičnu'' i atipičnu'', i što se još uvijek studente uči da se oslanjaju na auskultaciju pluća za postavljanje dijagnoze iste, iako svi znamo da je to nedovoljno osjetljiva metoda. Nastavnici se nisu ispričali što ne provode dovoljno vremena podučavajući studente vještinama liječničkog umijeća, a što se seminari svode na to da studenti, u ulogama dresiranih papagaja, suhoparno diktiraju podatake sa ''slajdova'' svojih prezentacija o temama u kojima se ne snalaze dovoljno, jer da da, onda bi oni bili profesori i docenti, a profesori i docenti studenti. Dekan i članovi Fakultetskog vijeća nisu se ispričali što je program zadnje godine studija potpuno kontraproduktivan za buduće doktore medicine, odnosno liječnike, od kojih će se opet u zabačenim sredinama, u uvjetima bez dijagnostičke opreme, u nekom drugom Metkoviću očekivati da postave ispravnu dijagnozu i primijene odgovarajuću terapiju, nisu se ispričali što ne postoji katalog vještina koji bi svaki student na 6. godini morao usvojiti uz mentora i morao već znati pod nadzorom postaviti unaprijed određen broj konkretnih dijagnoza i ordinirati liječenje. Kao što se ni ministar i članovi njegovog kabineta nisu ispričali što nisu učinili ništa kako ne bi došlo do ukidanja pripravničkog staža za doktore medicine. Očekujem da se u skorije vrijeme opet počne javnosti mazati oči o tome kako imamo ''vrhunsku medicinu'' šlepajući se na leđima naših vrhunskih transplantacijskih kirurga, jer to je kudikamo lakše nego raspravljati o problemima hrvatske medicine, i još lakše nego implementirati rješenja za iste.

Možda sam krivo započeo kritiku - nitko se nije ispričao jer ih novinari nisu ništa o tome ni pitali. Međutim, nisam siguran kolikima bi proradila savjest i bi li uopće imali hrabrosti priznati odgovornost; u ovom samo formalno postkomunističkom društvu, tranzicijskom društvu, svjetlosnim godinama udaljenom od demokratksog i meritokratskog Zapada o kojem sanjamo, osobna katarza, priznavanje krivnje i preuzimanje odgovornosti još uvijek postoje samo u teoriji.

Već dulje vrijeme agonalni pozivi upomoć iz Hrvatske liječničke komore i dalje su usamljeni. Zbog nespremnosti s kojom novopečeni doktori medicine u nju ulaze, ali i loših uvjeta rada, vatra liječničke djelatnosti pretvara se u sve proždrljiviji požar. I sama svijest o tome, ta gorka spoznaja, izaziva u onima koji su dio tog sustava i kritički misle nervne kolike. Ali ništa se ne mijenja i agoniji se ne nazire kraj... Pitanje koje suptilno lebdi u zraku dok govorimo o ovoj mučnoj temi je koliko je zapravo sličnih slučajeva i propusta, a da za njih ni ne znamo - koliko sablažnjavajućih posljedica nemara zdravstvene administracije ili nestručnosti liječnika... I koliko je zapravo nemorala u svemu tome - od svakodnevne nonšalancije medicinskih tehničara i liječnika, sebične nesuradljivosti ravnatelja zdravstvenih ustanova do besramnog nemara i ohole rigidnosti eminentnih figura u HZZO-u i Ministarstvu zdravstva.

Koliko ljudskih života se mora ugasiti da bi se nešto promijenilo? Nije li i jedan previše? Koliko nam je još tragedija i kriza kao društvu općenito potrebno do katarze, do ozdravljenja? Jer, kriza morala korijen je svake krize.

Sablazan uvijek opominje čovjeka. Koliko su osjećaji i stanje svijesti koje izaziva dojmljivi, pokazuje prosvjed građana Metkovića povodom tragične smrti dječaka. Pitanje je samo koliko će se još dugo odgovorni praviti gluhi na takve opomene i slijepi za strahote koje postupno izlaze iz Pandorine kutije eufemizmom zvane hrvatsko zdravstvo - koliko će dugo još biti nemušti i sapeti.