Mi djeca s kolodvora

''Lasciate ogne speranza, voi ch'intrate!'' riječi su koje, uz svo dužno poštovanje pjesničkom geniju renesanse, posuđujem kako bih dočarao trulo stanje uma koje će poput gripe skršiti sve koji će se, ni krivi ni dužni, naći u kaljuži hrvatskog zdravstva, čiju će perspektivu ralje naše zdravstvene administracije nemilosrdno proždrijeti, samljeti poput žrvnja.

Jesmo li naivni ako se nadamo svjetlu na kraju ovog dugog, hladnog tunela; jesmo li i mi kao i Dante, samo u prolazu i gdje je i tko je uopće naš Vergilije, ili smo već prešli Aheront i sada, prokleti, izdržavamo vječnu kaznu? Svjetlo na kraju tunela malo morgen, kajgod; ako nešto i svjetluca u ovom debelom mraku, to su opalescencije koje možemo zahvaliti hipertenzivnoj retinopatiji, jer tko može sačuvati unutrašnji mir i ostati normotenzivan u ovom cirkusu od sustava, ovom surogatu za zdravstvo? Usuđujem se čak cijelu tu mučnu priču prispodobiti svojevrsnom udruženom zločinačkom pothvatu, a njezine protagoniste usporediti s jahačima apokalipse.

Ove riječi upozorenja, ili sućuti, upućujem svim doktorima medicine koji, zahvaljujući ignoranciji ministrova kabineta, u vatru medicinske djelatnosti ulaze bez dana pripravničkog staža - umjesto kritičnog i konstruktivnog pristupa problemu, mjerodavni su se odlučili za destrukciju, i vjerojatno žive u uvjerenju da je i to oblik reorganizacije. Bezumno, kriminalno, i na više razina žalosno; vitium artis, mogli bismo reći, djelovati protiv maksime ''Primum non nocere!''. Generacije kojima je staž bio obavezan stekle su određenu samostalnost, unatoč trnovitom, blago rečeno, početku karijere, međutim sada je pitanje možemo li kao struka, još važnije, kao društvo, država, dozvoliti, i s kojim pravom, da cijele sljedeće generacije zbog nečijeg nemara proguta vatra zanata? Smijemo li riskirati po život opasne opekline, imamo li kao društvo uopće snage, vremena i resurse za intenzivno liječenje posljedica? Nije li očito da već i ovakvo ''uređenje'' zdravstvenog sustava ugrožava nacionalnu sigurnost, da je stanje i sada katastrofično? Preko koliko još sinkopa struke ćemo prijeći mrtvi-hladni, koliko će dugo još ministri tolerirati ovo ''margaritas ante HZZO'' eksperimentiranje? Zar su od sudbine jedne stožerne struke društva i njegova zdravlja preče igre i igrice oko zakona o prekidu trudnoće? Prestanimo se lagati i zavaravati floskulama, panegiricima o hrvatskoj medicini laskati sami sebi, i provocirati dijareju i antiperistaltiku svima koji slušaju, otvorimo uši za Krležin savjet i uvažimo konačno istinu - zadnja godina studija na zagrebačkom Medicinskom fakultetu epski je promašaj, jer praktički nema medicinskog treninga, a manjka i medicinskog sadržaja; bez pripravničkog staža mladi će doktori u kliničku praksu uletjeti kao grlom u jagode, sustavno će se, uz blagoslov ministra, proizvoditi liječnici s hendikepom, roba s greškom; ideja specijalističkog usavršavanja tragično je manjkava, a izvedba krvava. Nedopustivo je braniti sustav tezom da je forma zadovoljena, kada je bjelodano da je sve dovedeno u pitanje. Moralni je imperativ osujetiti svaki nelegitimni i difamacijski napad u službi jalove obrane i kvalitetnom argumentacijom diskvalificirati sve kurtoazne retoričke figure, toliko puta ležerno servirane, u maniri gangstera iz Chicaga. Podmuklu strategiju ignoriranja problema treba pobijediti nepopustljivim inzistiranjem na njihovu rješavanju - šutnju treba prekinuti odrješitim progovaranjem, svjetiljku treba staviti na stol da se sve jasno vidi.

Svima je valjda jasno koliko je sati kada je sustav ''uređen'' tako da se liječnikom, na čiji obrazovni put svi gledaju sa strahopoštovanjem, jer od liječnika neizrecivo puno očekuju, danas postaje bez dana staža - čak ni kada je trajao pet mjeseci, staž nije bio Bog-zna-što, ali bio je nešto, a sada više neće biti ništa. Čak i u preopterećenom sustavu kakav je naš, čak i kada odnos mentor-stažist funkcionira na kapaljku, čak i tada ste, silom prilika, učili i napredovali, jer ste u ulozi učenika (lat. docere = poučavati) bili izloženi konkretnoj i neposrednoj medicinskoj problematici, u realnom kliničkom kontekstu. Zjap od studenta do kliničara dodatno proširuju crne rupe studija, jer se veća pažnja posvećuje pitanjima od akademskog značaja, npr. etiologiji i imunohistokemiji Ewingovog sarkoma, nego bitnim i čestim kliničkim prezentacijama, kao što su vrućica, glavobolja, kašalj, palpitacije, bolni sindromi i slično. Nepopravljivo je pogrešno sve prepustiti pojedincu, na milost i nemilost nečijim skrupulama - to znači entropiju, stohastiku, a ne vjerodostojnost sustava, kao da kliničke odluke počnemo donositi bacanjem kocke. Nemojmo naivno misliti da su studenti puni znanja, da im ono u trenutku stjecanja diplome postaje imanentno, da su svi oni marljivo učili do dugo u noć i apstinirali od hedonističkih upražnjavanja i nezrelih ventilacija, da su, nadahnuti nekim uzvišenim idealima, neumorno stjecali znanja i usavršavali kliničke vještine, držeći tako korak sa suvremenim smjernicama i listama lijekova, i da mogu samo tako izletjeti s fakulteta i uletjeti u ambulante i hitna kola. Istina za pohvaliti, mnogi su entuzijastično volontirali u ionako krcatim hitnim prijemima, ambulantama i na odjelima, u nadi da će im netko iz kaste liječnika, usprkos cajtnotu, nešto pokazati, nečemu ih naučiti, otkriti neke trikove, prenijeti makar dašak desetljeća kliničkog iskustva, usmjeriti na prave izvore informacija, povući granicu između bitnog i nebitnog, zaintrigirati ih, ohrabriti, cijeniti privatni angažman, međutim, uglavnom je jedina pouka takvih izleta bila da ni specijalizanti, što će mnogi ogorčeno priznati, nemaju tu čast, koja bi se, mislim, ipak trebala podrazumijevati. Nažalost, osim nedovoljno stručnog diskursa u kolektivima i manjka pedagoškog talenta njihovih mentora, specijalizante, pored nezahvalne činjenice da su u daleko većoj potrebi nego studenti, opterećuje i činjenica što ih se iskorištava za dežuranje u hitnim prijemima, pisanje otpusnih pisama i znanstvenih radova koje ne potpisuju, od jutra do večeri, i srozava na ulogu tajnice u boljem slučaju, potrčka u lošijem. Ukidanjem staža novopečeni doktori medicine ostaju bez zadnje prilike, slamke spasa, da mjesece vegetiranja, intelektualne regresije, stručnog propadanja u Školi narodnog zdravlja zamijene za nekoliko tjedana neposredne i nemilosrdne kliničke arene, u kojoj bi mogli testirati sami sebe, napraviti ispit savjesti, priziv savjesti, i izvući maksimum iz tih tjedana, pitati sve što nikada nisu, vidjeti iz prve ruke ono što su prije gledali iz trećeg i četvrtog reda, povezati teoriju i praksu, savladati abecedu medicine prije nego što se od njih bude očekivalo da pišu disertacije. Ma neka i tipkanja anamneza i statusa u BIS, neka i držanja kuka, neka i stajanja sa strane - vrijeme za medicinu koje je izgubljeno, te povlaštene situacije, bez pripravničkog staža bit će osuđeno na nepovrat, i to treba osvijestiti. Već dugo se doktorom postaje bez ALS i ITLS obuke, bez osnovnih, praktičnih znanja iz domena hitne i obiteljske medicine, a ukidanje staža dovest će do eksponencijalnog porasta nesigurnosti kod mladih liječnika, koja ih i sada zarobljava u tjeskobu, sa izvjesno lošim posljedicama.

Recimo naglas i tu javnu tajnu da zagrebački Medicinski fakultet ne proizvodi standard - standard znanja i standard vještina netom diplomiranih doktora medicine ne postoji, to je konstrukt, iluzija. Hoće li se to suštinsko pitanje hrvatske medicine ikad zavrtjeti u javnom prostoru, onečišćenom kakofonijom oko marihuane, cjepiva, Spinraze, leukemije, tobožnje stabilnosti i izvrsnosti? Budimo pragmatični, ugledajmo se na Amerikance i prihvatimo činjenicu da prvi korak u rješavanju problema čini priznanje da isti postoji, suočavanje. Studijski program slijepo luta pustopoljinama prošlog stoljeća, nikako da potrefi put u novi milenij, a dovoljno je baciti jedan kratkometni pogled preko Žumberka, uključiti Google i istražiti kako to rade velike svjetske medical schools. Vladajuća elita zagrebačke medicine naslađuje se starom slavom, umovi Fakultetskog vijeća još nisu spoznali da je ubijen Franz Ferdinand - možda bi se i probudili, oslobodili tog mentalnog permafrosta kada taštine i pozicije ne bi bile nedodirljive i same sebi svrha, kada bi se u organiziranju i planiranju nastave vodili evidence-based, a ne dogmatskim načelima... Možda. Čak i kada bismo lakovjerno vjerovali da studijski program kroje s najplemenitijim namjerama, ne bismo mogli zanijekati da to čine iznimno loše - zbog defetizma ili malograđanske nekompetencije, svejedno, jer opravdanja nema. Znam iz prve ruke s kolikim su se uvažavanjem i razumijevanjem, čitaj opstrukcijom, ne tako davno odnosili prema 104 potpisa studenata 6. godine za izmjenu studijskog programa. Na djelu je zastranjenje u paternalizmu, kritike i prijedlozi studenata etiketiraju se kao paušalni, kao da to kronično nezadovoljstvo studijem, njegovom neto dobiti, taj puzajući bunt, koji kao i pojedini nastavnici kroz kolegije, parazitira kroz generacije, ne zaslužuje pažnju, svoje mjesto za stolom. Njihove Ekscelencije, baštinici fotelja u dekanatu bahato ignoriraju, ili su nepisanim dekretom zabranili poznatu maksimu iz Kneževa dvora, Obliti privatorum, publicam curate! , i posljedično tome studij medicine sveli su na formu, on je postao forma radi forme, i to nisu samo moje riječi. Sadržaj je promašen, sve vapi za reformacijom - studenti imaju nekoliko tjedana da za ispit savladaju stotine stranica službene literature, koja kao da je zaratila sa didaktikom, ciljevi nastave i ishodi učenja općenito nisu definirani, a možda bi i kao takvi bili preapstraktni i nesvrhoviti, mali predmeti, amputirani od velikih, zasebni su svjetovi i svemiri, neki su pak klonirani, ili metastazirali, raspodjela satnice nelogično je asimetrična, studenti sami sebi drže seminare, notorno kontraproduktivno, ali nikome sporno, da jedni laici drugim laicima objašnjavaju ono s čime se i sami prvi put susreću, arbitriraju nad sadržajem u kojem se uopće ne snalaze... Jesam li spomenuo oduševljenje izbornim - ne fakultativnim - predmetima i opće zadovoljstvo korisnošću praktične nastave? Nedodirljivost studijskog programa, loša izvedba nastave, neulaganje u edukaciju, u opremu, silovanje birokracijom, apstinencija od nužnih reformi, alati su kojima se neprocjenjivi talenti mladih ljudi u zenitu životnog elana posve legalno ignoriraju i zatiru.

Iako je studenata ionako previše, arhitekti našeg zdravstvenog sustava, umjesto da provode mjere za povratak liječnika u domovinu, planiraju povećanje upisnih kvota i ukidaju pripravnički staž za doktore medicine, nudeći kao alternativu palijativu na Jadranu. Naravno, puno je lakše, u kontinuitetu inspiracije vlastitom bezidejnosti, potezom pera narediti izgradnju još jednog Potemkinovog sela, nego učiniti evolucijski skok iz beskralježnjaka u kralježnjake i prerezati pupčanu vrpcu s tom sklerotičnom, komunističkom maternicom loših ideja, krivih načela, morala bolesnog od kukavičluka. Ali za to je možda potrebna dodatna oprema, za spol specifična. U međuvremenu, morat ćemo nastaviti igrati svatko svoju ulogu u ovoj našoj specifičnoj nacionalnoj tragediji, snalaziti se s medicinskim treningom kakvog smo dobili, jer drugog nemamo, morat ćemo stisnuti zube i nastaviti živjeti sa spoznajom da mnogi ambasadori dobre volje, kroz čije bi kičme rendgenske zrake prošle kao kroz putar, sabotirajući proces stvaranja liječnika vrše svoju misiju.

Stečena znanja i vještine zamiru kako vrijeme prolazi, a pacijenti sve nestrpljivije udaraju na vrata, sve bolesniji, kompliciraniji, brojniji... Otalgija, grlobolja, kašalj, mjerenje tlaka, bizarni bolovi, nameće se pitanje što svi mi to zapravo radimo, osim što potpisujemo i pečatiramo papire, trijažiramo za nekoga drugoga - jesmo li pogriješili pri izboru zvanja? Jesmo li dobrovoljno postali objekt ovog birofašizma, jesmo li sami sebe dali u koncesiju za krhotine ukradene budućnosti? Možda je lako odgovoriti iz pozicije bolničkog specijalista, šefa odjela, docenta ili profesora, nekoga sa vrha piramide. Ali iz pozicije mladog liječnika, nekoga sa dna piramide, doktora medicine bez staža... Mogao bih, jer sam na toj liniji, parafrazirajući rimskog senatora poručiti ''Ceterum censeo ŠNZ esse delendam'', i dignuti ruke od svega, ali ipak ću se prikloniti Šenoinoj ideji i zaključiti da, čak i u ovom sustavu, takvom kakav već je, svatko treba dodati ''zrno svoje za velik ljudski rod''.