Stranac

''Jednoga jutra, kada se Gregor Samsa probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se u svojem krevetu pretvorio u golema kukca.'' Postoji nešto proročansko u toj epohalnoj rečenici kojom Kafka započinje svoju poznatu pripovijetku. Teško je proniknuti u piščevu filozofiju i tijek njegovih misli u trenucima stvaranja nezaobilaznog remek-djela 20. stoljeća, ali mračna silueta njegove ideje neodoljivo miriši na tešku kliničku depresiju - otuđenost, izopačenost, apatija, neutješnost i beznađe; nezaustavljiva spirala pesimizma. Fascinantno je zapravo koliku stvaralačku moć ima toliko izrazito negativnih osjećaja i razmišljanja, koliku vrijednost isti mogu proizvesti. Uostalom, što bi bila glazba bez motiva nesretne ljubavi - tijelo bez duše (lat. motivus - koji pokreće).

Scenarij u kojem se netko malaksao ili unakažen probudi kao lav ili kao labud, u kojem poviješću premorenom narodu sviće sunčan i mirisan, bezbrižan dan, scenarij u kojem mrak i studen rađaju zemlju u kojoj teče med i mlijeko, očito je predobar da bi mogao biti istinit.

Ne mogu se oteti dojmu da je krucijalan kontingent liječnika u Hrvatskoj uhvaćen u tu spiralu pesimizma, da je snagom oholosti, sebičnosti i cinizma stotina svojih kolega liječnika zapravo svjesno gurnut u tu crnu rupu beznađa, eufemizmom zvanu hrvatsko zdravstvo. Naši kolege na pozicijama moći kao da su imuni na vapaje naših duševnih boli, oni samo indiferentno okreću glave, kao da nikada nisu radili u zdravstvu i suočavali se sa problemima čije metastaze nasljeđuju generacije; zatvaraju oči i pokrivaju uši, nemuštim jezikom odriču se dužnosti da djeluju, i tako podmeću nogu svima ostalima; uzalud im članstva u glasovitim strukovnim društvima i udrugama, pozicije u Vijećima, Odborima i Povjerenstvima, zlatom ispisane sveučilišne titule, najfinijom svilom i najmekanijom kožom presvučeni stolci - njihova politička anemičnost je upravo kriminalna, povijest kao da nas stalno iznova želi podsjetiti da izdaju uvijek poklanjaju oni za koje mislimo da su nam najbliži, da nam čuvaju leđa neslomljivom odanosti. Krucijalni kontingent liječnika, taj tračak svjetla uronjen u tamu, iako izrazito heterogen po svjetonazorima, stažu i profesionalnom ostvarenju, porijeklu i imovini, uređenosti privatnog života, interesima uopće, homogenizira jedan kohezivni faktor - entuzijazam. Entuzijazam za bolju medicinu, za bolje zdravstvo, za bolje sutra - u biti, za bolju Hrvatsku. Entuzijazam koji kao da se hrani problemima koji se, kao neka ireverzibilna eksponencija, neprestano multipliciraju, nadimajući se od snage vlastitih antidota za apsurde s kojima se suočava, nepotkupljivim optimizmom težeći utopijskom savršenstvu. Naravno, uvijek ima onih koje, bez obzira na godine, položaj i stupanj ostvarenja u struci, kao da ništa ne tangira, a možda i zaista ne tangira, jer nemaju očekivanja niti ambicije, jer nisu ulagali u ideale, otkidali od sebe kako bi stvorili kvalitativnu promjenu, jer je sve jednostavno, očigledno i nevažno, i može se riješiti, ako ne parenteralnom injekcijom diazepama, onda jednim kvalitetnim salonskim razgovorom i šalicom vrhunske kave, a nakon toga teretana, šoping, golf, flert i život je lijep - zadojeni perverznom etikom kulta individualizma eutanazirali su vlastite savjesti, a svoje razume osakatili oduzevši im slobodu govora, tako da ne postavljaju pitanja, pokoravajući se poznatoj komunističkoj maksimi ''ne talasaj!''. Njima život u ovakvom zvjerinjaku od sustava i mentalitet društva koji ga hrani ne stvara mučninu pa se neće nikada protiv njega pobuniti, dapače, podržavat će ga aktivno ili pasivno, svejedno je.

U razgovoru sa kolegama, bilo prijateljima ili poznanicima, iz različitih segmenata zdravstvene djelatnosti, kao glavne teme perpetuiraju se frustracije proizašle iz našeg rada - broj pregleda i razlozi dolazaka liječniku, prava i ''prava'' pacijenata, nedostupne i nesvrhovite pretrage, apsurdne uputnice, loša opremljenost ambulanti, bolovanja, bijesne potvrde, kategorije osiguranja, doznake, klauzule i dampinške cijene rada u obliku DTP-a, nedostatak kvalitetnih, primjenjivih stručnih smjernica i slično. Ako ne duhovno, onda duševno dominiraju elementi teške depresije - sniženo raspoloženje, tjeskobna nesvrhovita razmišljanja, psihomotorička agitacija, nesanica, poremećaji pažnje i pamćenja, gubitak libida... Surogat za suicidalnost u ovom slučaju je želja za bijegom izvan granica ovog zdravstvenog sustava, izvan dosega bezakonja Balkana - želja za bijegom u Obećanu zemlju Zapada, želja koja pristaje na svaki kompromis, svjesna da utopija ne postoji, svjesna vlastitih iluzija i deluzija, svjesna da možda kopa jamu samoj sebi, da će možda tamnicu kojoj se kaže ''laku noć'' zamijeniti tamnicom kojoj će se reći ''good night'' ili ''gute Nacht'', ali će svejedno ustrajati, zbog nepopustljivosti instinkta za životom, dok god postoji ikakva šansa da se život nastavi ili, možda bolje rečeno, da uopće započne. Ako postoji šansa da toliko puta reinkarnirani distimični uzdah, koji spušta glavu i skreće pogled, čija mimika blijedi do neprepoznatljivosti, a ton kolabira do neugodne tišine, sve u pokušaju da pobjegne od stvarnosti, da izbjegne suočavanje s pitanjem ''kako si?'' ili ''kako je na poslu?'' zamijeni uzdah koji je sve suprotno - prepoznatljiv po podizanju glave i širokom otvaranju očiju, bogat mimikom, s toplim, euforičnim osmijehom - postojat će i želja za emigracijom.

Glavni uzrok emigracije liječnika je besperspektivnost rada i života u Hrvatskoj. To možda nije izraz borbe za goli život, ali je izraz borbe protiv nepromjenjivosti očajnog stanja medicine i zdravstva u Hrvatskoj, znak protesta prema načinu na koji visoka politika i društvo vrednuju naše specifično zanimanje i nezavidno zvanje, revolt zbog gnušanja nad stanjem u struci i nad diskursom koji prevladava u kolektivima. Liječnici žele živjeti i raditi tamo gdje će biti cijenjeni, gdje će se njihove specifične sposobnosti, znanja i vještine iskoristiti na pravi način, gdje će im se dati prilika da napreduju u struci kako i koliko žele, gdje će njihove komparativne prednosti biti prepoznate i vrednovane, gdje će njihovo mišljenje biti važno jer će ga potkrijepiti pisanim dokazima, a ne godinama staža, titulom i prezimenom, kilažom visceralne masti i opsegom struka ili karatima zlata na rukama i blještavilom šminke oko očiju. Liječnici žele biti plaćeni razmjerno kvaliteti i kvantiteti svojeg znanja i svojih vještina i raditi u pristojnim uvjetima, a ne osjećati se kao podjarmljeni volovi, bikovi obrijanih rogova, poniženi orhidektomijom; žele se baviti medicinom, a ne administracijom, kao dresirane čimpanze, zbog koje iz dana u dan sve više zaboravljaju da su doktori medicine, zaboravljaju da se znaju služiti stetoskopom i prstima za nešto drugo osim za mjerenja tlaka i tipkanja - ne žele trunuti u hrvatskom zdravstvu, ne žele se i dalje buditi u roditeljskim domovima i ujutro pozdravljati bezizražajna lica u zrcalima koja ih podsjećaju da, kako vrijeme prolazi, znaju sve manje o medicini uopće. Ne žele sudjelovati u sveopćoj dekadenciji, ne žele biti u žrvnju ovog mentaliteta čija je misija iskoristiti ih i ništa drugo, koji će im se licemjerno osmjehivati i teatralno im pljeskati, bez pravog uvažavanja, bez istinskog vrednovanja, a u prvoj prilici će ih prevariti i poniziti, krvoločno se obrušiti na njih jer ne razlučuje profesionalno od privatnog, jer razum robuje psihodeliji ega i emocija. I da, točno je, liječnici ne žele služiti mentalitetu koji im okreće leđa jer ne poznaje dijalog, koji je psihopatski nesuradljiv, koji ih gazi i po njima piša, iako su, kako kaže jedan akademik, svoje obrazovanje ''dobili besplatno'', pri čemu zaslijepljen vlastitom oholosti previđa činjenicu da ništa ne dolazi samo po sebi, i da je cijena onoga što su mnogi sami uložili daleko veća od tog ''besplatnog'' koje su zauzvrat dobili. Vrlo licemjerno, iz pozicije akademika, sveučilišnog profesora i predstojnika odjela u KBC-u, izgovoriti tu za povijesno razdoblje patognomoničnu parolu, implicirajući valjda da bi liječnici trebali i raditi besplatno, kad su već sve ''besplatno dobili''. Frivolno.

Emigracija liječnika samo je specifičan simptom bolesti društva uopće, samo još jedan zabrinjavajući pokazatelj ireverzibilnosti negativnih društvenih procesa koji nagrizaju sve koji su u to društvo uronjeni, a paradoks je u tome što vlast uživa sigurnost izolirane niše pa ne vidi posljedice tih procesa, a onima koje njihova toksičnost korodira ne vjeruje - ne može nas spasiti domoljublje onih koji se u toj močvari utapaju, već potencijalno domoljublje onih koji posjeduju pojaseve za spašavanje i tehnologiju za melioraciju. Možda je ipak istina da apsolutna moć apsolutno kvari pa će stav prema tom mastodontskom problemu i dalje biti ekspektativan, dok god on ne hipertrofira, ili, bolje rečeno metastazira, do te mjere da će jedino biti moguće proglasiti vrijeme smrti njegova domaćina.

No, priroda i povijest nas uče da sve što ima početak, ima i svršetak, pa tako i dobro i loše. Novi početak će sigurno biti nezamislivo težak - treptaj oka dovoljan je da se bilo što na svijetu uništi, otruje ili pokvari, ali ni tisuću treptaja nije dovoljno da nastane nešto dobro, zdravo i čvrsto; početak će obilježiti porođajni bolovi, i tek tada ćemo spoznati vrijednost analgezije i anestezije, specifičnog znanja, iskustva i vještina koje neće imati tko pružiti, a uslijedit će dječje bolesti i, vrlo brzo, taman nakon privremene stabilizacije, pubertet sa svim svojim nezamislivim turbulencijama. Velika je enigma što će naš roditeljski pristup i odgojne metode na kraju stvoriti - hoćemo li uopće uspjeti na vrijeme prepoznati neki dublji smisao u svemu lošem što nam se događa, i što se tolikima prije nas, kao Gregoru Samsi, dogodilo, kako bismo izvukli poruku i postali bolji i pametniji, iskoristili drugu priliku i uspjeli...

U ovoj satiri, koja se postupno, ali sigurno, bliži svome kraju, od junaka još uvijek ni traga ni glasa - nosioci radnje, koja nas je podmuklo sve premrežila, su antijunaci i stranci. Čije boje ti nosiš?