odabrani citati

Ako usporedimo prvo poglavlje Knjige Postanka s drugim i trećim (druga dva poglavlja opisuju čovjekov pad, tumačeći zašto je naša sudbina tako etički mučna i obilježena nevoljama), vidimo da oni čine narativni niz gotovo nevjerojatne dubine. Pouka prvoga poglavlja jest da je Biće, koje je došlo u postojanje posredstvom istinske riječi, dobro. To vrijedi i za samoga čovjeka, prije nego što se odvojio od Boga. Ta je dobrota jako narušena događajem istočnoga grijeha (i Kajinom i Abelom, općim potopom i Kulom babilonskom), ali mi slutimo, imamo nagovještaj stanja koje je bilo prije pada. Sjećamo se, da tako kažem. Ostajemo zauvijek nostalgični za nevinošću djetinjstva, božanskoga, nesvjesnoga životinjskog bivovanja, i nedirnute stare šume što nalikuje katedrali. U takvim stvarima pronalazimo odmor. Štujemo ih, čak i ako smo deklarirani ateistički borci za okoliš s izrazito negativnim stavom prema čovječanstvu. Izvorno stanje prirode, ovako zamišljeno, usitinu je rajsko. Ali mi više nismo jedno s Bogom i prirodom i nema jednostavna puta natrag.

Ponekad, kada ljudi imaju nisko samopoštovanje - ili, možda, kada odbijaju preuzeti odgovornost za svoj život - odabiru nove poznanike, posve nalik onima koji su se ranije pokazali problematičnima. Takvi ljudi vjeruju da ne zaslužuju bolje - i zato to i ne traže. Ili se možda ne žele mučiti boljim. Freud je to nazvao ''prisilnim ponavljanjem''. Smatrao je da je riječ o nesvjesnu porivu za ponavljanjem strahota iz prošlosti - ponekad to možda činimo zato da preciznije formuliramo te strahote, ponekad zato da ih pokušamo aktivnije nadvladati, a ponekad zato što nemamo drugog izbora. Ljudi stvaraju svoje svjetove alatima koji su im na dohvat ruke. Manjkavi alati vode do manjkavih rezultata. Učestala upotreba istih manjkavih alata proizvodi iste manjkave rezultate. Tako oni koji ne uspijevaju izvući lekciju iz prošlosti osuđuju sami sebe na to da je ponove. Dijelom je riječ o sudbini. Dijelom o nemogućnosti. Dijelom... o nespremnosti za učenje? Odbijanju učenja? Motiviranu odbijanju učenja?

Možda spašavate nekoga zato što ste snažna, velikodušna, sređena osoba koja želi učiniti pravu stvar. Ali moguće je - i, možda, čak vjerojatnije - da samo želite usmjeriti pažnju na svoje neiscrpive zalihe suosjećanja i dobre volje. (...) Ili možda zato što je lakše izgledati krjeposnim kada stojite pored nekoga posve neodgovorna. Prvo pretpostavite da činite najlakšu stvar, a ne onu najtežu.

Promotrite svoju ogorčenost. Usprkos svojoj patologiji, ta emocija otkriva mnogo toga. Dio je zle trijade: oholosti, prijetvornosti i ogorčenosti. Ništa nam ne šteti više od ovoga podzemnog trojstva. Ali ogorčenost uvijek znači jednu od dvije stvari. Ili je ogorčena osoba nezrela - u tome slučaju on ili ona trebaju zašutjeti, prestati cviljeti i nastaviti sa životom, ili je u pitanju tiranija - a u tome slučaju potlačena osoba ima moralnu odgovornost izboriti se za sebe. Zašto? Zato što je posljedica šutnje još gora. Naravno, lakše je u danomu trenutku šutjeti i izbjeći sukob, ali dugoročno gledano to je smrtonosno. Kada imate nešto reći, šutnja je laž - a tiranija se hrani lažima.

Potrebni su pažljivo promatranje, obrazovanje, refleksija i razgovor s drugima samo da zagrebete po površini svojih uvjerenja. Sve što cijeniti plod je nezamislivo dugačka razvojonoga procesa, osobnoga, kulturnog i biološkog. Ne razumijete na koji je način ono što želite - i, prema tome, ono što vidite - uvjetovano golemom, neizmjernom, bezdanom prošlošću. Ne shvaćate kako je svaki neuralni krug kroz koji virite u sviejt oblikovan (i to bolno) etičkim usmjerenjima milijuna godina ljudskih predaka i cjelokupnoga života koji je postojao milijardama godina prije toga. Ništa ne razumijete. Niste znali čak ni da ste slijepi. 

Zapravo, lošije se osjećamo zbog nekoga gubitka, nego što se osjećamo dobro zbog jednako velikoga dobitka. Bol je moćnija od užitka, a tjeskoba od nade.

Život je uistinu vrlo težak. Svi su osuđeni na bol i predodređeni za uništenje. Ponekad patnja dolazi kao očita posljedica osobne pogrješke - zbog svjesna zatvaranja očiju pred stvarnošću, zbog loših odluka ili zlonamjernosti. U takvim slučajevima, kada se čini da je izazvana, patnja se može doimati pravednom. Možete ustvrditi da su pojedinci dobili što su zaslužili. No to je slaba utjeha. Budite oprezni. Toksične su obitelji posvuda. One nemaju granice i pravila za neprimjereno ponašanje. Roditeljski su ispadi u tim obiteljima nasumični i nepredvidivi. Djeca žive u tomu kaosu i shrvana su ako su bojažljiva ili, ako su snažne naravi, potpuno su kontraproduktivno buntovna. To nije dobro. Može biti smrtonosno.

''Tako čine rijetki snažni i dosljedni ljudi. Shvativši svu glupost šale kojoj su oni predmet i shvativši da su blaga umrlih veća od blaga živih te da je najbolje od svega ne postojati, tako i čine te smjesta završavaju s tom glupom šalom kojim god sredstvom: omča oko vrata, voda, nož kojim probijaju srce, vlakovi na željezničkim prugama.'' Tolstoj nije bio dovoljno pesimističan. Glupost šale koja se zbija na naš račun ne motivira samo na samoubojstvo. Motivira i na ubojstvo - masovno ubojstvo, nakon kojega često slijedi samoubojstvo. To je puno učinkovitiji egzistencijalni protest. Koliko god se to činilo nevjerojatnim, zaključno s lipnjem 2006. u SAD-u je tijekom tisuću dvjesto i šezdeset dana bilo tisuću masovnih ubojstava (masovno ubojstvo podrazumijeva četiri ili više žrtava, ne uključujući napadača). Svi kažu: ''Ne razumijem to.'' Kako se još uvijek možemo pretvarati? Tolstoj je razumio, prije više od stotinu godina. Razumjeli su i drevni pisci biblijske priče o Kajinu i Abelu, prije više od dvadeset stoljeća. Opisali su ubojstvo kao prvi čin postedenske povijesti: i nije to bilo samo ubojstvo, nego bratoubojstvo - i ne samo ubojstvo nevine osobe, nego nekog idealnog i dobrog, ubojstvo koje je učinjeno svjesno, iz prkosa prema Stvoritelju svemira. Današnji nam ubojice na svoj način govore isto. Tko bi se usudio reći da to nije crvu jabuci? No mi ne želimo slušati zato što ta istina pogađa i nas. Čak i tako oštrouman i dubok um slavnoga ruskog autora nije vidio izlaza. Kako se onda mi ostali možemo nositi s time kada čak i netko poput Tolstoja priznaje poraz? Godinama je skrivao od sebe svoje pištolje i nije želio hodati s užetom u ruci, kako se ne bi objesio. Kako budna osoba može izbjeći da bude bijesna na svijet?

Jedan od ženskih likova ima probleme i razgovara o njima sa psihijatrom. Kaže da se nada da je sama krvia za svu svoju patnju. Psihijatra to šokira pa je pita zašto. Dugo je o tome razmišljala, kaže mu, i došla je do sljedećega zaključka: ako je ona sama krvia, onda može učiniti nešto u vezi s tim. Međutim, ako je kriv Bog - tj. ako je sama stvarnost manjakava i odlučna da nju zadrži u bijedi - onda joj nema spasa.

Izgrađujemo strukture i unutar njih živimo. Osnivamo obitelji i države. Izdvajamo načela na kojima su te strukture utemeljene i formuliramo sustave vjerovanja. U početku živimo u tim strukturama u vjerovanjima baš kao Adam i Eva u raju. No uspjeh nas čini samozadovoljnima. Zaboravljamo obraćati pozornost. Sve što imamo uzimamo zdravo za gotovo. Zatvaramo oči pred stvarnošću. Ne primjećujemo da se stvari mijenjaju i da se ukorjenjuje pokvarenost. Sve se raspada. Je li za to kriva stvarnost kao takva - je li za to kriv Bog? Ili se sve raspada zato što nismo dovoljno obraćali pozornost?

Uragan je Božji čin, ali nepripremljenost, u slučaju kada je nužnost pripreme svima dobro jasna - to je grijeh. To je neuspjeh u pogađanju mete. A cijena grijeha je smrt (usp. Rim 6,23). Drevni Židovi uvijek su sebe krivili kada bi se stvari počele raspadati. Božju dobrotu - dobrotu stvarnosti - uzimali su kao polaznu pretpostavku i preuzimali odgovornost za svoje neuspjehe. To je upravo suludo odgovorno, ali jedina je alternativa prosuđivati stvarnost kao nedovoljnu, kritizirati Biće i potonuti u ogorčenje i želju za osvetom.

Ne gubite vrijeme preispitujući otkuda vama da je to što činite pogrješno, ako sigurno znate da jest. Nepravodobno preispitivanje može vas zbuniti, a da vam ništa ne rasvijetli, i ujedno vas odvratiti od djelovanja. Možete znati da je nešto ispravno ili pogrješno, a da ne znate zašto. Cijelo vaše Biće govori vam nešto što ne možete ni objasniti ni artikulirati. Svaka osoba je previše složena da bi samu sebe potpuno poznavala i svi posjedujemo mudrost koju ne možemo razumjeti. Zato, u trenutku kada, ma koliko nejasno, shvatite da trebate prestati s nečim, jednostavno prestanite. Prestanite s tim odbojnim djelovanjem. Prestanite govoriti ono zbog čega se osjećate slabima i posramljenima. Govorite samo ono što vas čini jakima. Činite samo ono o čemu biste mogli pripovjedati s ponosom i dostojanstvom.

Imajte malo poniznosti. (...) Um će vam se početi čistiti čim ga prestanete puniti lažima.

Pojavkom samosvijesti zlo ulazi u svijet. Težak rad kojim Bog proklinje Adama - to je dovoljno teško. Porodiljne muke i podređenost mužu koje su dopale Evu također nisu sitnice. Sve je to nagovještaj usađenih i često bolnih tragedija nedostatnosti, oskudice, potrebitosti i podložnosti bolesti i smrti koje istodobno definiraju i zagorčuju ljudsku egzistenciju. Sama činjenica da te tragedije postoje ponekad je dovoljna da čak i hrabru osobu okrene protiv života. Međutim, prema mojemu iskustvu, ljudi su dovoljno snažni da bez kolebanja podnesu neizbježne tragedije postojanja - i da se pritom ne slome ili da se teško slome. Tome sam više puta svjedočio, u svojemu privatnom životu, u profesorskom radu i u radu u klinici. Potresi, poplave, glad, tumor - dovoljno smo snažni da sve to podnesemo. Ali ljudsko zlo svijetu dodaje potpuno novu dimenziju bijede. Zbog toga pojavu samosvijesti, kao i prateću spoznaju vlastite smrtnosti te spoznaju dobra i zla, nalazimo u prvim poglavljima Knjige Postanka (kao i uz golemoj tradiciji koja ih okružuje) kao kataklizmu kozmičkih razmjera. Namjerna ljudska zloća može slomiti duh koji ni najveća tragedija ne bi uzdrmala. Namjerna ljudska zloća može slomiti duh koji ni najveća tragedija ne bi uzdrmala. Sjećam se kako sam u radu s jednom klijenticom zajedno s njom otkrio da je zbog šoka pretrpjela godine ozbiljna posttraumatskoga stresnog poremećaja - bila je riječ o svakodnevnoj drhtavici i prestravljenosti, kao i kroničnoj nesanici - i sve to zbog bijesnog izraza lica njezina dečka dok je bio pijan. Njegovo ''namrgođeno lice'' (usp. Post 4,5) iskazivalo je jasnu i svjesnu želju da joj nanese zlo. Bila je puno naivnija nego što je trebala biti i to ju je učinilo podložnom traumi. No nije stvar u tome: zlo koje dobrovoljno činimo jedni drugima može čak i snažnim osobama nanijeti duboku i trajnu štetu. Što točno nadahnjuje takvo zlo? Ono ne nastaje samo kao posljedica teška života. Ne izbija jednostavno ni zbog samoga neuspjeha ili zbog shvatljiva razočaranja i ogorčenosti koje osjećamo zbog neuspjeha. Ali teška životna sudbina, dodatno otežana zbog neprestano odbijenih žrtava (koliko god možda loše osmišljene bile; s koliko god malo interesa bile izvršene)? To će izobličiti ljude u prava čudovišta koja zatim svjesno počinju činiti zlo; počinju sebi i drugima oko sebe uzrokovati bol i patnju (i čine to samo boli i patnje radi). Tako se oblikuje uistinu pakostan krug: nevoljke žrtve učinjene s pola srca; Bog ili stvarnost (kako želite) odbija takvu žrtvu; ljutito ogorčenje, zbog odbijanja; zapadanje u ogorčenje i želju za osvetom; buduće se žrtve čine s još više negodovanja ili ih se odbija činiti. Odredište te silazne putanje jest sam pakao. Život je uistinu ''prljav, okrutan i kratak'', kao što je to upečatljivo primijetio engleski filozof Thomas Hobbes. No čovjekova sposobnost za zlo čini ga još gorim. To znači da središnji životni problem - bavljenje njegovim grubim datostima - nije samo pitanje što i kako žrtvovati da se umanji patnja, nego što i kako žrtvovati da se umanje patnja i zlo - koje je svjesni, voljni i osvetoljubivi izvor najgore patnje. Pripovijest o Kajinu i Abelu jedno je očitovanje arhetipske priče o braći-neprijateljima, junaku i protivniku: dva elementa ljudske psihe - jedan je usmjeren prema gore, prema Dobru, a drugi prema dolje, prema samomu paklu. Abel je, istina, junak, ali junak kojega je Kajin porazio. Abel je mogao ugoditi Bogu - nezanemarivo i nevjerojatno postignuće - ali nije mogao nadvladati ljudsko zlo. Zbog toga je Abel arhetipski nepotpun. Možda je bio naivan, a osvetoljubivi brat može biti nezamislivo podmukao i lukav, poput zmije u Post 3,1. No, opravdanja - čak ni razlozi, ni razumljivi razlozi - nisu važni, ne u krajnjoj analizi. Problem zla ostaje neriješen čak i bogougodnim Abelovim žrtvama. Bile su potrebne tisuće i tisuće godina da se čovječanstvo dovine nečemu drugom nalik rješenju. Ista tema ponovno izbija, ovoga puta kulminirajući, u priči o kušnji u pustinji, ali tu je sveobuhvatnije izražena i tu na koncu junak pobjeđuje. 

Probitačnost je djelovanje po slijepom nagonu. To je kratkoročna dobit. Probitačnost je skučena i sebična. Laže da sebi probije put. Ništa ne uzima u obzir. Nezrela je i neodgovorna. Smisao je njezin zreli nadomjestak. (...) Probitačnost - to je skrivanje kostura u ormaru. To je bacanje tepiha preko krvi koju ste upravo prolili. To je izbjegavanje odgovornosti. To je kukavičluk, plitko je i pogrješno. Pogrješno je zato što probitačnost, potencirana mnogim ponavljanjima, proizvodi demonski karakter. Pogrješno je zato što probitačnost samo preusmjeruje kletvu s vaše glave na nečiju tuđu, ili opet na vašu glavu, samo u budućnosti, tako da vaša budućnost i budućnost općenito bude gora umjesto bolja. U probitačnome djelovanje nema vjere ni hrabrosti ni žrtve. Kod takva djelovanja nedostaje pomno zapažanje o važnosti djelovanja i pretpostavki, zapažanje da je svijet satkan od onoga što je važno. U životu je bolje imati smisao nego imati ono što želite, zato što možda i ne znate što želite niti što doista trebate. Smisao je nešto što se otkriva samo od sebe. Možete postaviti preduvjete, možete slijediti smisao jednom kada ga otkrijete, ali ne možete ga jednostavno proizvesti samim htijenjem. Imati smisao znači da ste na pravome mjestu u pravo vrijeme, u pravilnoj ravnoteži između reda i kaosa, gdje se u danom trenutku sve odvija najbolje što je moguće. Ono što je probitačno uspijeva samo na trenutak. Trenutno je, impulzivno i ograničeno. 

Istina, možda će upravo glasni pojedinci koji izazivaju probleme prvi nestati kada institucija kojoj služite upadne u nevolje. Ali oni nevidljivi odmah su sljedeći na toj listi. Netko tko se skriva nije nezamjenjiv. Nezamjenjivost zahtijeva originalan doprinos. Skrivanje neće spasiti konvencionalne konformiste ni od bolesti, ni od psihičke bolesti, ni od smrti, ni od poreza. A skrivati se od drugih znači potiskivati i skrivati vlastite neostvarene potencijale. I u tome je problem. Ako se ne otkrijete pred drugima, nećete se uspjeti otkriti ni sebi. To ne znači (samo) da potiskujete ono što jeste. To znači i da toliko toga što biste mogli biti nikada neće biti primorano izići na vidjelo. To je biološka i ujedno konceptualna istina. Kada se hrabro upustite u istraživanje i svojevoljno se suočite s nepoznatim, skupljate informacije i od njih gradite novoga, obnovljenog sebe. To je konceptualni element. No znanstvenici su nedavno otkrili da se u središnjemu živčanom sustavu organizma koji se nađe (ili sam sebe dovede) u novoj situaciji aktiviraju novi geni. Ti geni kodiraju nove proteine, a ti su proteini građevni materijal za nove strukture u mozgu. To znači da se velik dio vas još uvijek rađa, u najfizičkijemu mogućem smislu, i da vašom nepokretnošću i statičnošću taj dio vas nikada neće postati stvarnost. Morate reći nešto, otići nekamo i napraviti nešto da se taj proces aktivira. Ako to ne učinite... ostat ćete nepotpuni, a život je pretežak za nepotpune.

Moramo donositi odluke, ovdje i sada, iako ne možemo sa sigurnošću razlučiti koja su sredstva i ciljevi najbolji. Cilj i ambicija pružaju nam strukturu nužnu za djelovanje. Cilj nam daje odredište, točku koja je u kontrastu sa sadašnjošću, i okvir unutar kojega se sve može vrjednovati. Cilj određuje napredak i čini taj napredak uzbudljivim. Cilj smanjuje tjeskobu zato što bez cilja sve može značiti bilo što ili ništa, a nijedn od tih mogućnosti ne umiruje duh. Dakle, moramo razmišljati, planirati, ograničavati i određivati, da bismo uopće živjeli. Kako onda zamisliti budućnost i odrediti svoj smjer, bez padanja u zamku napasti totalitarne sigurnosti?

Imamo odgovornost da hrabro gledamo ono što nam je pred očima i učimo iz toga čak i kada se čini užasnim - čak i ako užas koji osjećamo gledajući to ošteti našu svjesnost i napola nas oslijepi. Čin gledanja posebno je važan onda kada dovodi u pitanje ono što znamo i na što se oslanjamo, kada nas uznemiruje i izbacuje iz ravnoteže. Čin gledanja inforira pojedinca i obnavlja državu. Zbog toga je Nietzsche rekao da je čovjekova vrijednost određena mjerom istine koju može podnijeti. Vi ni u kom slučaju niste samo ono što već znate. Vi ste i sve ono što biste mogli znati, kada biste to samo htjeli. Zato nikada ne biste trebali žrtvovati ono što biste mogli biti za ono što jeste. Nikada ne biste smjeli odustati od onoga boljeg što je u vama zbog sigurnosti koju već imate - pogotovo ne onda kada ste već neporecivo ugledali, makar letimično, nešto više. 

Agresija je u temelju ljudskoga poriva da bude izniman, nezaustavljiv, da se natječe i pobijedi - da bude krjepostan, barem u jednom segmentu. Odlučnost je njezino zadivljujuće prosocijalno lice.

Jordan B. Peterson

Pa zašto ond moram osluškivati svoje srce? - Jer ga nikad nećeš uspjeti ušutkati. Čak i ako se praviš da ne slušaš što ti govori, ono će i dalje biti u tvojim grudima i neprestance ponavljati što misli o životu i svijetu. - Čak i ako je izdajica? - Izdaja je udarac što ga ne očekuješ. Ako dobro poznaješ svoje srce, nikad mu to neće uspjeti. Jer ćeš poznavati njegove snove i želje, i znat ćeš se nositi s njima. Nitko ne može pobjeći od svog srca. Zato je bolje slušati što govori.

Moraš znati još i ovo: Prije no što se ostvari neki san, Duša Svijeta uvijek odluči ispitati ono što si naučio na putu. Postupa tako ne zato što je zla, nego da bismo mogli, zajedno s našim snom, usvojiti i pouke što smo ih naučili na putu do njega. U tom trenutku najveći broj ljudi odustane. U pustinjskom jeziku to zovemo 'umrijeti od žeđi onda kad su se palme već pojavile na obzorju'. Traženje počinje uvijek Početničkom Srećom. A završava uvijek Ispitom Osvajača. 

Paulo Coelho

Pa kad svo zlo počiva upravo tu! U riječima! Svi u sebi nosimo čitav jedan svijet, svatko svoj svijet! Pa kako se onda možemo razumjeti, gospodine, ako ja riječima koje izgovaram dajem vlastiti smisao i vrijednost, dok ih onaj tko ih sluša neizbježno prihvaćau onom smislu i s onom vrijednošću koju one imaju njegovom unutarnjem svijetu? Vjerujemo da se razumijemo; no zapravo se ne razumijemo nikada!

Kad bi se bar moglo predvidjeti sve zlo koje se može izroditi iz dobra koje vjerujemo da činimo!

Gospodine, svi smo mi - izvana, pred drugima - zaodjeveni dostojanstvom: no u sebi dobro znamo što sve proživljavamo duboko usebi i što nikad ne bismo mogli glasno priznati. Podliježemo, podliježemo iskušenju, da bismo se odmah zatim pridigli i užurbano ponovno sastavili, tobože, netaktnutu i postojanu sliku naše dostojanstvenosti, poput nadgrobnog kamena koji pred našim vlastitim očima može sakriti i zauvijek pokopati svaki trag, pa čak i samo sjećanje na sramotu. Svi smo takvi! Samo što ljudi nemaju hrabrosti glasno izreći neke stvari. - Ali da ih naprave, zanimljivo, za to svi imaju hrabrosti! - Svi! Ali potajice! Tim veću hrabrost treba skupiti da bi ih se izreklo! Jer dovoljno je da ih čovjek izgovori - gotovo! - odmah dobije naljepnicu cinika. Dok, zapravo, uopće nije tako, godspodine: takav čovjek je poput drugih, štoviše, bolji od drugih, jer se ne boji svjetlom svoga uma osvijetliti crvenilo srama, ondje, sred ljudskog zvjerstva, koje pred samim sobom uvijek zatvara oči, samo da ga ne vidi. Žena, eto, kakva je zapravo žena? Gleda nas, draži, mami! Zgrabiš je! Tek što je priviješ uz sebe, odmah zatvara oči. Znak je to njezine predanosti. Znak kojim muškarcu govori: ''Oslijepi, ja sam slijepa!'' - A kad ih više ne zatvara? Kad više ne osjeća potrebu skrivati pred samom sobom, žmireći, crvenilo svoje sramote, a s druge strane jasno vidi, doduše pogledom usahlim i ravnodušnim, crvenilo muškarca koji je i bez ljubavi oslijepio? Ah, kakvo gađenje, kakvo gađenje je tada obuzme pred svim tim visokoparnim zapletajima, pred svom tom filozofijom koja prvo razotkriva zvijer, da bi je zatim pokušala spasiti, oprqavdati... Ne mogu to slušati, gospodine! Jer, kada ste prisiljeni ''pojednostaviti'' život - tako, životinjski - odbacujući svaki teret ''ljudskosti'' neporočnih težnji, čistih posjećaja, ideala, dužnosti, srama, nema ničega što izaziva u vama veći prezir i gađenje od navodnog grizodušja: krokodilske suze!

Za mene se sva drama sastoji u tome, gospodine: u tome da sam svjestan da svatko od nas, vidite, vjeruje za sebe da je ''jedan'', no nije tako; svatko je od nas ''mnogi'', gospodine, ''mnogi'', u skladu sa svim mogućnostima postojanja koje nosimo u sebi; ''jedan'' s ovim, ''jedan'' s onim - međusobno tako različiti! A istodobno živimo u zabludi da smo uvijek ''taj jedan'', u svakom svom činu. Nije istina! Nije istina! I predobro to shvatimo kada kakvim nesretnim slučajem iznenada ostanemo kao lebdjeti zaustavljeni u nekom svom činu: tada, naime shvatimo, da se cjelina našega bića ne nalazi u tom činu, te da bi dakle bila strašna nepravda suditi nas samo prema njemu, ostaviti nas da visimo privezani o stup srama cijeloga života, kao da je čitav naš život sabran u tom činu!

Gospodine, ono kroz što ja prolazim, ono što osjećam, ne mogu i ne želim izraziti. U najboljem slučaju mogao bih se povjeriti, no ne želim se povjeriti ni samome sebi. Kao što vidite, s moje strane ne može biti povoda radnji. Vjerujte, vjerujte, gospodine, da sam ja dramski ''neostvaren'' lik, i muka mi je, u njihovom se društvu osjećam užasno! Neka me ostave na miru!

Pa, mislim, njegova izvedba, koliko god se trudio postići sličnost šminkom... Mislim, s tim stasom... Teško da bi to mogao biti prikaz mene, kakav sam stvarno. Prij će to biti - zanemarimo li stas - prije će to biti njegovo tumačenje toga kakav sam, kako me on doživljava - bude li me doživio - a ne kako ja u sebi doživljavam sebe samoga. A čini mi se da bi onaj, koji bude pozvan suditi o nama, trebao o tome svakako voditi računa.

Ali oprostite molim vas! Zašto želite pokvariti, u ime nekakve vulgarne, činjenične istine, ovo čudo zbilje koje se rađa prizvana, privučena, uobličen samom scenom i mnogo istinitija od vas?

Ali oprostite, pa to je sasvim prirodno, gospodine! Gospođica stoji tamo nepomično, na svom mjestu; no ako već mora biti ja, uvjeravam vas da kad bi mi netko na taj način i takvim tonom rekao ''dobar dan'', ja bih prasnula u smijeh, upravo onako kako sam se sada nasmijala!

Točno, glumci! Glumci, koji su, istina, oboje, izvrsni u našim ulogama. No vjerujte, nama se to čini nečim sasvim drugim, što bi htjelo biti isto, ali nije! - Kako nije? Što je onda? - Nešto što... postaje njihovim; više nije naše.

Ne, gospodine! Da ne biste možda od moga gađenja, od svih razloga, koji su jedan okrutniji i podliji od drugog, i zbog kojih sam ja ''ova'', ''ovakva'', htjeli umijesiti nekakvu romantično-sentimentalnu kašicu, u kojoj me on pita za razloge korote, a ja mu oblivena suzama odgovaram da mi je pred dva mjeseca umro tata? Ne i ne, dragi gospodine! On mi mora reći ono što mi je rekao: ''Skinimo je onda smjesta, tu vašu haljinicu!''. A ja sam, sa svojom korotom u srcu, korotom od jedva dva mjeseca, otišla tamo, vidite li? Tamo, iza onog paravana, i ovim sam prstima koji drhte od srama, od gnušanja, otkopčala steznik, haljinu... 

Nije tu samo vaša drama, oprostite! Tu je i drama i svih ostalih! Njegova drama, drama vaše majke! Ne može to tako, da se jedan lik previše istakne i time zasjeni sve ostale, preuzimajući čitavu scenu! Svi moraju naći svoje mjesto u jedinstvenoj i skladnoj slici i prikazati ono što se može prikazati! Znam ja veoma dobro da svatko ima svoj unutrašnji život i da bi ga htio iznijeti na svjetlo dana. No poteškoća je upravo u tome: iznijeti samo onošto je usitinu nužno, u odnosima s drugima, pa ipak i kroz to malo najnužnijega dati naslutiti sve ostalo što ostaje skriveno u unutrašnjosti! Ah, bilo bi to jako zgodno, kad bi svaki lik ponaosob mogao jednim lijepim monologom ili... kako da ne... jednim predavanjem, pred gledatelje istresti sve ono što kuha u njemu!

Ne, događa se sada, događa se zauvijek! Mojoj patnji nema kraja, gospodine! Ja sam živa i prisutna, uvijek, u svakom trenutku svoje patnje, koja se obnavlja uvijek živa i prisutna.

To što je za vas iluzija koju treba stvoriti, za nas je naprotiv jedina naša stvarnost.

Pa dobro, gospodine: prisjećajući se iluzija koje više ne gajite; prisjećajući se svih onih stvari koje vam se više ne ''čine'' onakvima kakve su nekoć za vas ''bile'', ne osjećate li kako gubite, neću reći ove kazališne daske, nego tlo, tlo pod nogama, kad zaključite da su svejednako i ''ovaj'' kakvim se sada osjećate, i cjelokupna vaša stvarnost takva kakva je danas, predodređeni učiniti vam se tek pukom iluzijom sutra?

Zar još niste shvatili da ovaj komad vi ne možete izvesti! Mi nismo u vama, a vaši nas glumci promatraju izvana. Zar mislite da je moguće živjeti kao pred zrcalom koje se, k tome, ne zadovoljava time da nas sledi slikom našeg vlastitog izraza, nego nam je još i vraća u obliku neke naše neprepoznatljive grimase?

Luigi Pirandello

A ja sam, dragi, ovom sitnom prilikom potkrijepio svoje uvjerenje da nesporazumi i tromost duha stvaraju u svijetu više zabluda nego lukavstvo i pakost.

Osjećam kako među vlatima buja i ključa život, mali jedan svijet, mikrokozam crvića i mušica koji su sada bliži mome srcu. I tada osjetim prisutnost Svemogućega koji nas stvori na svoju sliku i priliku; ćutim kako se odasvud izvija i zrači Onaj koji je čista ljubav, te nas u vječnoj slasti i blaženstvu održava i nosi lebdeći...

A ipak: biti pogrešno shvaćen ili neshvaćen naša je sudbina; sudbina nas kakvi jesmo.

Da djeca ne znaju da nešto hoće i zašto hoće, u tom su složni veleučeni školnici i dvorjanici. No da i odrasli, nalik na djecu, na ovoj zemlji tumaraju i glavinjaju i, poput djece, ne znaju odakle su došli i kamo idu pa isto tako ne postupaju kako bi valjalo da postignu cilj te bivaju upravljani biskvitom kolačima i brezovačom - to nitko rado ne vjeruje, a ja scijenim da se to može upravo opipati.

Zašto struja genija potekne tako rijetko, i zašto su njezini valovi rijetko visoki, zašto se genij rijetko javlja kao gorska bujica koja šumi i bjesni, a vašu začuđenu dušu potresa? Dragi prijatelji, na jednoj i drugoj obali stanuju gospoda, ljudi mirni ravnodušni, kojima bi bujica upropastila njihove vrtne kućice, lijehe s tulipanima i polja s kupusom, pa gospoda za vremena grade nasipe i odvode, da bi se obranili od opasnosti koja bi mogla zaprijetiti.

Oh, kako sam za vrijeme razgovora pasao pogled na crnim očima, kako su živahne usne i svježi obrazi privlačili cijelu moju dušu, kako sam uronio sav u divni smisao njezina govora tako da često nisam čuo riječi kojima se izražavala - to možeš lako zamisliti jer me poznaješ.

Nikad mi nije išlo tako dobro od ruke ili, bolje rečeno, od nogu. Kao da nisam više ljudsko stvorenje, nego nešto više. Držati u rukama najljubeznije biće na svijetu i s njime lijetati poput vjetra da je svega oko nas nestajalo, i Wilhelme, da budem pošten, priznat ću ti da sam se ipak zakleo: djevojka koju volim, na koju imam neko pravo, neće mi nikad plesati valcer ni s kim drugim, pa makar morao propasti. Ti me razumiješ.

Eno šumice! Ah, kad bih se mogao stopiti s njezinim sjenama! Eno vrška brijega! Ah, kad bih s njega mogao ogledati cijelu okolicu! Lanac brežuljaka i prijazne doline! O, da se mogu u njima izgubiti! - Pohitao sam onamo i vratio se natrag, a nisam našao što sam želio. Oh, daljina je kao budućnost! Velika sumračna cjelina prostire se pred našom dušom, a gubi se, nestaje i rasplinjuje u našem osjećanju kao naš pogled. A mi čeznemo, hoćemo da se predamo, da predamo cijelo svoje biće, pa da nas ispuni jedno jedino, veliko i predivno čuvstvo. No jao, kad onamo pohitamo, kad Tamo postane Ovdje, sve je kao prije; isto je i Prije i Poslije, a mi ostadosmo skučeni u svom siromaštvu, a duša žeđa i žudi, hlepi za izmaklim rajem.

Da, dragi Wilhelme, ono što je mome srcu na zemlji najbliže jesu djeca. Kad ih motrim, i u takvome malom stvoru nazrijevam klice svih vrlina, svih snaga koje će mu jednom trebati; u dječjoj pak samovolji i tvrdoglavosti vidim buduću postojanost i čvrstinu karaktera, u njihovoj nestašnosti i vragolijama zdravi humor i lakoću koja će im pomoći da kliznu kroz opasnosti svijeta.

A ja ništa toliko ne mrzim nego kad ljudi muče jedan drugoga, pogotovo kad mladi ljudi u cvatu života, gdje bi mogli biti najprijemljiviji kvare sebi i drugima ono nekoliko lijepih časova pusti ludorijama, a prekasno uvide da je to rasipnost koja se nikad više ne može nadoknaditi. ''Tu nije riječ o čuvstvu neugode'', uzvratih, ''kojega bi se dakako svatko rado riješio, ali nitko ne zna dokle sežu njegove snage; ne zna tako dugo dok nije pokušao. Naravno, onaj koji je bolestan, raspitivat će se kod svih liječnika, pokoravat će se i pokoravati, neće odbiti ni najgorče lijekove da bi opet stekao željeno zdravlje.''

Nije li dosta što ne možemo jedan drugoga učiniti sretnim, moramo li jedan drugome otimati radost koju svako srce može ponekad samo sebi priuštiti? A niste li nikad sreli čovjeka koji je zle volje, ali je tako dobar da je krije, da je podnosi sam da ne bi kvario veselje drugima! Možda je to unutarnje negodovanje kad muklo osjećamo da nismo nečega dostojni, da nismo sami sa sobom zadovoljni, koji je osjećaj povezan sa zavišću koju podjaruje luda taština. Gledamo sretne ljude koje ne možemo usrećiti, a to je nepodnošljivo.

Ah, kako mi žilama struji krv kad svojim prstom dotaknem slučajno njezin ili se naše noge sretnu pod stolom! Ustuknem kao da sam se opekao, ali me tajna snaga vuče naprijed, a meni se muti u glavi kao da me hvata nesvjestica. A njezina nevinost, oh, njezina čista i netaknuta duša ne sluti kako mene te sitne povjerljivosti muče. Kada pak u razgovoru stavi svoju ruku na moju i prikuči se bliže da rajski dah njezinih usta dosegne moje usne - čini mi se da tonem i padam kao da me ošinula munja.

A možeš li od nesretnika čiji je život podvrgnut podmukloj bolesti pa malo-pomalo, ali nezadrživo, odumire, možeš li od njega tražiti da udarcem bodeža dokrajči muke i patnje odjednom? A zar nevolja koja ga izjeda ne izjeda i hrabrost kojom nastoji da se nevolje riješi na drugi način?

''Da, vi ljudi'', kliknuh razdraženo, ''kad o nečem govorite, morate odmah reći: to je ludo, to je mudro, to je dobro, to je zlo!'' A što to treba značiti? Jeste li istražili i proučili unutarnje odnose nekog čina? Znate li zasigurno uzroke kako su e razvijali, znate li zašto se nešto dogodilo, zašto se moralo dogoditi? Kad biste znali, ne biste svoje sudove tako brzopleto izricali.''

Ali i u svagdašnjem životu upravo je nesnosno kad nakon čina koji je kako-tako slobodan, plemenit ili neočekivan, čuješ iza leđa povike: Taj je pijan, taj je lud! Sramite se vi trezvenjaci! Sramite se vi mudraci!

''E, pa da vidimo hoćemo li na kakav drugi način moći predočiti kako je pri duši čovjeku koji je odlučio zbaciti (inače ugodno) breme života. Jer samo ako suosjećamo možemo imati čast da o nečemu ili nekomu govorimo. Ljudska je priroda'', nastavljah, ''ograničena svojim ljudskim granicama: može podnositi radost, jad, boli, ali sve do nekog određenog stupnja, a propast će neminovno bude li taj stupanj prekoračen. Nije, dakle, pitanje je li netko slab ili jak, nego može li izdržati mjeru svoje patnje, bilo da je ta patnja moralna ili tjelesna. A meni je isto tako čudnovato kad netko kaže da je čovjek koji sebi oduzima život kukavica, kao kad bi kukavicom proglasili onoga koji umire od zloćudne groznice.

Raziđosmo se a da se nismo razumjeli. Kako to biva na ovome svijetu gdje nitko nikoga lako ne razumije.

Zar je moralo biti tako da ono što čovjeka čini blaženim postaje izvorom njegova jada i nevolje? Ona toplina srca koja bi me prožimala tolikom slašću pretvarajući svijet oko mene u zemaljski raj prometnula se u mučiteljicu koja me posvuda progoni.

Kada se pred mojom dušom rastvorio zastor, prizorište beskonačnog života preobrazilo se preda mnom u bezdani grob koji je otvoren za sve vijeke vjekova. Možeš li reći: to jest, kad sve prolazi kao vihor? I rijetko izdrži punom snagom svoga bića dokraja, nego ga zahvaća i povlači za sobom struja, pa da bude otplavljen, potopljen i smrskan o klisure. Nema trenutka koji ne izjeda i ništi tebe i tvoje koji te okružuju; nema trenutka da ti nisi onaj koji razara jer razarati moraš. Najbezazlenija šetnja stoji tisuće jadnih crvića života, jedan udarac nogom uništava mukotrpno zdanje mravinjaka da bi zgazio mali jedan svijet koji je, sada, bijedno grobište. Ha, ne diraju mene velike i rijetke nevolje koje kažnjavaju svijet, poplave koje otplavljuju vaša sela, potresi koji gutaju vaše gradove; meni podriva srce razorna sila koja je skrivena u svemiru prirode, koja nije oblikovala ništa što ne bi uništilo bližnjega, što ne bi uništilo i razorilo samoga sebe. I tako teturam tjeskobno. Okružuje me Nebo i Zemlja, okružuju njihove sile i njihovo tkanje na razboju vremena. Ne vidim ništa do grdne nemani koja vječno proždire i vječno preživa.

Nesretniče! Zar nisi budala? Ne varaš li samoga sebe? Što će ova bjesomučna i beskrajna strast?

Naprotiv, ako se i pored svoje slabosti trudimo i mučimo, primijetit ćemo često i prečesto da markiranjem i laviranjem možemo dalje dotjerati nego drugi jedrima i veslima i - to je prava svijest o sebi samom kad se s drugima izjednačiš ili ih čak pretekneš.

To je najpedantnija budala kju možeš zamisliti; s noge na nogu, i to opširno i bez kraja ko da nikad neće svršiti; kao kakva stara tetka. Čovjek koji nikad nije zadovoljan sobom i kome stoga nitko ne može učiniti pravo.

Pa ona blistava bijeda, čamotinja među ružnim i zločestim ljudima koje ovdje vidiš na okupu! kako hlepe za višim činom, kako budno paze i nastoje da prestignu jedan drugoga pa makar i za mali jedan korak; niske strasti da bi se čovjek ražalio, a razgaljene bez stida i srama, bez kaputića ili suknjice. Ima ovdje, na primjer, žena koja svakome priča o svom plemstvu i svojim imanjima, te svaki stranac mora pomisliti: To je neka luđakinja koja misli daje ono malo plemstva bogzna što, a njezina zemlja središte svijeta. No stvar je još gora: ta je žena kći skromnog službenika - pisara, a potječe ovdje iz susjedstva. Vidiš, drag, ne mogu shvatiti ljudski rod koji ima toliko malo pameti i poštenja da se tako plitko i jadno prostituira.

Ništa, ništa, ništa! Kao da stojim pred lutkarskim kazalištem i vidim čovječuljke i konjiće kako se pomiču amo-tamo i često se pitam, nije li to optička varka. Sudjelujem u igri ili bolje reći, bivam igran kao puka marioneta, hvatam svog susjeda za drvenu ruku i trgnem se natrag od jeze.

Svaka riječ koju bi izgovorila kao da mi je mačem proburazila srce. Nije osjetila da bi učinila djelo milosrđa da mi je sve ovo prešutjela, nego je još dodala da će svijet i dalje blebetati i da će neki soj ljudi i dalje slaviti slavlje. Kako će se radovati i rašiti što je kažnjena moja oholost, moje potcjenjivanje drugih, zbog čega mi odavno prigovaraju. I to sve čuti od nje, Wilhelme, izraženo glasom istinske sućuti - bijah smrvljen, a i sada sve u meni kuha. Oh, da se netko podufa da mi to spočitne pa da ga proburazim mačem; laknulo bi mi da vidim krv. Ah, stoput sam dohvatio nož da bih dao oduška ovom stisnutom i zgnječenom srcu. Priča se o plemenitoj pasmini konja koji, silno ugrijani i divlje razigrani, pregrizu gonjeni instinktom žilu kucavicu d abi se nekako domogli daha. I meni je tako: često mi dođe da sebi otvorim žilu koja bi mi otvorila put u vječnu slobodu.

Evo me, dakle, pod lipom koja je nekoć, kad sam bio dječak, bila cilj i granica mojih šetnji. A sada? Kako je to drukčije! Nekoć sam u sretnu neznanju čeznuo za nepoznatim svijetom gdje ću naći - kako sam se nadao - hrane svome srcu i tolike užitke kojima ću ispuniti svoje grudi, utažiti svoje težnje. Sada se vraćam iz širokog svijeta, prijatelju moj, vraćam s tolikim promašenim nadama, s toliko razorenih snova!

Nije samo meni tako. Svi se ljudi znaju u svojim nadama razočarati, svi bivaju u svojim očekivanjima prevareni.

Prekinula me; činilo se da joj se moja primjedba nije svidjela, a ja sam zašutio.

Mogao bi čovjek pobjesniti, Wilhelme, da ima ljudi bez duha i duše, pa ne shvaćaju i ne osjećaju ono malo što na svijetu još vrijedi.

Meni je da pobjesnim, mogao bih umoriti onu hulju koja je prva zamahnula sjekirom. I to moram gledati, ja koji bih se odjenuo u crno kad bih u dvorištu imao takva stabla pa da jedno od njih ugine od starosti. Blago moje, o jednom se radi: o ljudskom čuvstvu!

Ah, ta praznina! Užasna praznina koju ćutim ovdje, u grudima svojim!

A ipak, kad bih otišao, kad bih se rastao s tim krugom? Da li bi osjetili prazninu i kako dugo? Prazninu koju je tvojim nestankom pretrpjela njihova sudbina? Da, kako dugo. Čovjek je, dakle, prolazan, tako da i ondje gdje osjeća najpotpuniju i stvarnu sigurnost svoga bića, tamo gdje doživljava jedinu istinsku svijest o sebi, što će reći - u sjećanju, u duši svojih milih i dragih - mora i tu ugasnuti, nestati i k tome tako skoro!

Često mi je da razdrem grudi i probijem lubanju kad spoznam kako malo možemo biti jedno drugome. Ah ljubav, radost, toplina i slast koju sam ne prilažem, neće mi dati drugi, a punim srcem blaženstva neću usrećiti onoga koji stoji preda mnom hladan i mlitav.

No ja osjećam: Bog ne daje kišu i sunčani sjaj ako ga molimo, neobuzdano i žestoko, a vremena kojih me uspomena muči: zašto bijahu tako blažena ako ne zato što sam njegov duh očekivao strpljivo, a slasti što ih je nada mnom izlio primao punim srcem, usrdno i zahvalno!

Izlažem ti ko na dlanu cijelu svoju dušu - inače bih radije šutio, kao što šutim o svemu o čemu svatko znade isto tako malo kao ja, pa ne volim tratiti riječi. Nije li to ljudska kob: otrpjeti svoju, ispiti svoj gorki pehar do dna? I kad je Bogu s neba kalež na njegovim čovječjim usnama bio pregorak - da se ja razmećem kao dami gorčina prija? I zašto da se stidim u strahotnom trenutku kad čitavo moje biće treperi i drhti između biti i ne biti, a prošlost kao munja nad mračnim ponorom budućnosti svijetli - a sve oko mene ponire i svijet propada - sa mnom? Nije li to glas kreature stisnute i pritiješnjene u se; kreature koja samoj sebi nedostaje, koja samu sebe nema, pa u nutrini svojih sila koje se zaludu trude da ju trgnu i pridignu - da bi n koncu očajno stisla zube promrsivši: Bože, Bože, zašto si me ostavio? Da se stidim toga izraza? Da strepim od riječi kojoj se ne mogaše ukloniti onaj koji savija nebesa poput krpe?

Onda kad si bio sretan! Ponavljao sam naglas odmičući brzim korakom prema gradu; kad si se osjećao kao riba u vodi! Bože koji si na nebesima, zar je tvoja volja da ljudi budu sretni tek onda kada dođu k pameti i kada tu pamet izgube! Jadniče jadni, a ipak zavidim tvojoj sjeti, zavidim ti što si smeten i smušen, što u svom bunilu gasneš! Poletan odlaziš od kuće da bi svojoj kraljici nabrao cvijeća - zimi - i žalostiš se što cvijeća nema i ne shvaćaš zašto ga nema. A ja? Izlazim bez nade, bez cilja i svrhe i vraćam se kako sam došao. Spominješ kakav bi ti bio čovjek kad bi te plaćali staleži i redovi. Blaženo stvorenje koje svoje nedaće, nedostiživo blaženstvo, može pripisati nekom vanjskom uzroku! Ti ne osjećaš, ne osjećaš da u tvom rastrojenom mozgu stoluje tvoja nevolja, od koje te ne mogu izliječiti ni svi kraljevi svijeta. Neka umre, neka skapa bez utjehe onaj koji se ruga bolesniku ako jadnik hodočasti dalekoj izvor-vodi koja će bolest njegovu pogoršati, a njegovo umiranje učiniti još mučnijim! Onaj koji se drznuo uzdići nad jadnika koji - da bi se riješio grizodušja - poduzima hodočašće Svetom grobu.

Ljubav i vjernost, najljepša ljudska čuvstva, pretvoriše se u nasilje i umorstvo. Snažna stabla stajahu ogoljena, bez lišća, tek što ih je prekrio mraz. Lijepe živice koje presvođahu niski grobljanski zid bijahu bez lišća, a kroz rupe virili su nadgrobni spomenici pokriveni snijegom.

Dragi Wilhelme, meni je tako kao što je moralo biti onim nesretnicima za koje se vjerovalo da ih progoni zao duh. Ponekad me zgrabi, nije strah, nije pomama - neka unutarnja bjesomučnost kao da mi hoće razderati grudi! jao, jao! A onda lunjam i lutam u ovo godišnje doba nesklono čovjeku, u strašne noćne ure.

Podići zastor, koraknuti iza njega. Onkraj! I to je sve! Pa što si neodlučan, čega se bojiš? Što ne znaš kako je s one strane? I što se odanle ne vraćamo? Jer je naš duh upravo takav da naslućujemo zbrku i mrak a da u stvari ne znamo ništa poudano.

Johann Wolfgang Goethe

- Svaka velika knjiga je proživljena; i onaj koji ne može da na sebe prenese tu piščevu emociju bolje da ne čita knjige. - Drugim riječima: ozbiljna literatura je samo za takve ozbiljne i tmurne muškarce, kao što ste vi; a mi - nedozrele kevice - valja da čitamo uvijek Andersena. Do koje godine, molim vas? Ja sam već dosta stara. - Starost se ne mjeri po godinama nego po zimama života. (Đuro osjeti da je kazao frazu i zacrveni se.) Bolje da ne govorimo o tom, gospođice; ja ne bih htio da budem prvi čovjek koji u vas uzbuđuje interes da se prošećete po jednoj takvoj zimi. (Crvenilo na licu, osjećao je, biva još jače.)  Ja se nepsretno izražavam; ali svakako je ovako bezbrižno poslijepodne sa glasovirom više vrijedno od čitanja svih ozbiljnih knjiga.

- Ti si, Toša, previdio da ta velika masa puka nas ne razumije zato što nas ne čita, pače što nas ne može čitati. A da ima i manje analfabeta, jedva bi tvoj seljak iz Zdenaca imao kakav interes za lijepu knjigu. - Naš je narod zapušten, to je istina; ali zašto Čeh, koji je doseljen amo, čita, pače i kupuje knjigu? - Ima većih potreba duševnih; i naš čovjek kad bude nas razumio, prestat će biti seljak ovakav kakav je danas. - A sad je sva vaša rabota zaludna? - Nije; mi smo mali narod, pa zato i književnik ne nalazi mnogo ljudi kojima može da govori. Osim toga mi smo narod agrikulturan, a tu ti je uopće teško sa prosvjetom. Napredak knjižarstva i svih tih ostalih vanjskih znakova kulture čini mi se uopće samo moguć kod naroda koji je već prešao taj prvi stadij i prometnuo se u industrijalan narod. Radnik je puno bolji materijal za apostole svjetla. Znaš ti da danas izlazi više knjiga i novina u Češkoj nego u Italiji, premda je razlika kulture velika? To ti je sve zato što je Italija poprijeko slabija industrijom od Češke. - Ali na taj način se uopće ne da ništa popraviti! Ti ćeš opisivati tvoje sumorne ljude, a mi ćemo biti optimiste i nećemo te razumijevati; ti ćeš skapavati od gladi, a mi nećemo imati što da čitamo! - Pišemo, kako osjećamo. Da ja i hoću, recimo, opisati takav neki vedri tvoj muževni ideal, vjeruj mi, silio bih se: moja bi slika izaškla slaba, pa ne bih djelovao ni na koga. - Ali pomisli - narod hoće da vjeruje, i narod čeka takvu veselu i hrabru riječ od vas. - Toša moj, ti rabiš veliku riječ: Narod! Eto ti ovdje tvoga naroda. Ja nisam daleko od njega, ja ljubim njegovo kolo (makar se u tom kolu redovito pjevaju pjesme kooje su strašno nepristojne), uživam u njegovoj pjesmi; ja znam da se nigdje ne bih tako voljko mogao osjećati kao među našim ljudima, ja imam pače u sebi mnogo starinskog obožavanja našeg kraja, rodne grude; ali, brate, priznat ćeš i sam da smo mi kraj svih tih čuvstava samo pjesnici i romantici. Što ovaj tvoj narod, s kojim si svaki dan, zna o Hrvatskoj? S njegovim selom svršen je svijet - najviše da ide još do Broda. A Zagreb - a tek druga naša braća, daljnji naš kraj - što on zna o svem tom! - Pouči ga, pa će znati - (Toša je zaboravio da mi je sam dan prije pripovijedao kako je najteže seoskoj djeci utuviti u pamet zemljopisne pojmove).

- Što, da nije Andrijašević -? - Hrabarova prekine naglo muža. - Što misliš - da je on ostavi! Kako ti to može pasti na pamet? Ja ne bih nikad dala da do toga dođe. Ako se ima razvrgnuti ta osnova, onda ćemo to učiniti mi, ali nikad on.

Đuru je pri tom neugodnom raspredanju sasvim ostavila srčanost i na kraj kraja samo je spokojno slušao riječi roditelja iz kojih je sve jasnije razabirao kako je malen u njihovim očima. Niski - strašno niski pričiniše se opet njemu oni dok su govorili o svoj toj ljubavi kao o nečem što se dade izbrisati kao stavka u trgovačkom računu. Nije osjećao ni boli ni srdžbe - jedino je htio da se pšto prije oprosti od njih da ih ne mora slušati.

Potkraj napane ga bijes - očajna, krvava srdžba na sebe samoga, na svoju lakovjernost, na uludo snovane sne. Činilo mu se da plače od toga bijesa - ali ne da plaču oči, nego kao da se negdje duboko u unutrašnjosti kao suza za suzom lomi nešto i boli ga i peče...

Toša je imao pravo kad nas je korio da opisujemo same slabiće. Još gore: mi ih ne opisujemo, mi jesmo nemoćni. Ljudi smo hira i časa, bez otpora.

Zatvoriš se u kući i zakračunaš čvrsto vrata. Ono malo svijeta što mora da se pokaže vani, bježi također brzo u kuće, obavivši najpreči posao. U gostioni ostanu sam oni koji baš nemaju gdje jesti. I bura zavija, huče i srće po praznim ulicama. Ako je pred koji čas pala najjača kiša, ona je osuši u tren. Ide kao nekakva ogromna kosa sa sto noževa, viri iza svakog ugla, zviždi u svakom kutu. Tko da se s njom ogleda? A ona ide dalje do mora; i ne duva jednako, nego na mahove, ne vitla velike valove, nego kosi. Na moru pokaže se trag njena dodira i leti užasnom brzinom. Kao da se skliže po površini. A prijeko, na otoku, gdje se razbija o pećine - bura uzdiže prave vrtloge pjene. On nije kao požar; ne ubija, ne ništi onoga tko se nje boji. Nije kao poplava, jer ne guta bez milosrđa. Bura je nešto više i ljepše. Udara te u obraze, upire ti se o rame, guši ti dah, ne da ti naprijed. Bori se! - kao da ti veli njen zvižduk. I korak po korak moraš da joj otimaš pravo, dok te pusti uz ulicu. A nije gotovo nikad tako bijesna, da ne bi poštovala tvoje snage i srčanost: upri i doći ćeš na drugi kraj. Samo ne bježi pred njom! Ako se okreneš i pokušaš da trčiš, odmah ti se naruga. Ti - ti hoćeš da se natječeš u brzini s njom koja hrli brže od najpustije lokomotive! Ne kušaj! - ona te digne kao pero u zrak i baci o zid. Ona je elemenat za jake i smjele, ne za mudre ni za oprezne. Proti njoj nema štrcaljke ni čamca - ona još gospodari u svom kraju, slobodna kao divljač u prašumi. A nije ružna, ne prati je ni magla ni taman oblak: nebo je vedro kad duva, i što je vedrije, to veselije slavi ona svoj pir.

Od mojih kolega dobra polovica ljudi su vrijedni opažanja. Istina je, druga polovica nisu ništa - ali tako je valjda u svakom zvanju. Za tu drugu polovicu bilo bi svejedno da su postali trgovci, suci ili svećenici. Svagdje bi ostali, što su sad ovdje - ništa, ljudi brojem označeni. Vidi, vidi - to je zgodna riječ: ljudi označeni brojem. Kažnjenici se označuju brojevima, a inače su jednako odjeveni i jednako ošišani. Ovakvi ljudi imaju zbilj nešto sličnosti sa kažnjenicima - sami za se ne znače ništa, tek u masi vrijede jer, naravski, i oni mogu da viču. Nije to ni radi zvanja ni radi škole, kako neki misle, bit će valjda da je takvih ljudi svagdje kod naroda koji nije bogat inteligencijom.

Kakvi ljudi, Bože moj! Ma je li moguće da oni zbilja na taj način proživljuju život? Dok sam išao samo na objed i na večeru u gostionu, nisam mogao da ih upoznam. A u ova tri dana - ti se ljudi nisu makli od stola. Ured i gostiona - naravno samo do 8 navečer; onda dolazi obitelj i san. I što rade! - igraju neku užasno dosadnu igru na karte.  Poslije podne od jedan do tri, navečer od pet do osam ili devet. Danas, sutra, prekosutra - svaki dan. Zar oni ne čuju sami sebe? Ja sam u tri dana već saznao sve: i njihove nadimke, i šalu, što će reći umirovljeni nadzornik pučkih škola, i kako se srdi taj i kako viče onaj. A njima nije dosadno. Jedva čekaju da se nađu. Svaki dan - uvijek. To se zove - živjeti! Nisu ti ljudi zli, nisu odvratni. ALi prazni su, užasno prazni. I jednaki - jedan kao i drugi. Imaju gotovo jednake navike, pače i piju isti broj čaša piva.

Kasno podvečer znao se Đuro vraćati sa svojih šetnja, hodajući jednomjerno, ne promatrajući pojedinu ljepotu prirode, nego uživajući u cijeloj toj veličajnoj slici, sastavljenoj od mekih i toplih boja mora i od puste osame nenapučenog kamena. Sve ga to unosilo u neku ekstazu u kojoj bi sasvim izgubio osjećaj za onaj čas u kom živi - i mislio, maštao bez granica. Još od najranije mladosti u njega je jaka sanjarska žica. Život sa svojim formama nije ga nikad zanimao mnogo; - tako mu ostadoše tuđi i javni pokreti i sve ono što ljudi trpaju pod široku kapu socijalnih znanosti. Njegova fantazija nije podnosila niti okova ljepote same za sebe; makar ga je oduševljavala harmonija boje i linije, u njegovoj duši slike, misli i osnove redale se naglo, dotičući se svih mogućih stvari. Zna da je kao dječak dane i dane znao sanjariti o tom kako bi bilo da naglo postane bogat. I sada mu dolažahu na um jednake misli - a u sanjarenje uvlačila bi se i ozbiljna refleksija. U isti čas mislio bi i koliko vjerojatnosti ima igra na lutriji i kako bi uredio svoj život da ima dohodak od pet ili deset tisuća forinti na godinu.

Kako velike riječi srću iz njihovih usta! Govore o idealima, pravdaju se o istini i opravdanosti, a ne vide kako ništa ne mogu da shvate jer ih priječi njihov uzani krug. Oni se tješe tim deklamacijama, što li... jer ozbiljnih namjera u tom svemu nema. Možda se oni i zato hvataju tako dalekih ciljeva, jer vide sami da za sebe i za svoj najbliži okoliš ne mogu postići ni najmanjih, najlakših tečevina. 

... Tu je mir ... I ribe ne govore - more šuti i zakapa sve. Što spava vječni san pod njegovom površinom? Koliko ljudi, koliko stvari leži tu pokopano, bez straha da će ikad izići na površinu, na život! I smrt mora da je jednako tako tiha ...

- Oženit će vas - ponovi Lukačevski glasnije. Đuri se učini da je u njegovu glasu silan rug i volja da ga muči. - Ja neću da mi tako govorite. Ne dopuštam! - rekne Lukačevskom ravno u lice. Ovaj ga pogleda i nasmije se. - Pa što je na tom, Bože moj! Svagdašnja stvar. Učinit ćete kao i sto drugih. Zovu vas u goste, oženit će vas. Andrijašević gledaše obrijano lice što se smije pred njim; učini mu se da je u tom smijehu sva poruga radi njegove vlastite slaboće, radi propadanja, radi svega što doživljuje i što trpi. - Vi ste glupi - razumijete - glupi i bezobrazni! - Što je vama? (Lukačevski uzmakne malo od Đure, koji je bio napola ustao i prijeteći piljio u njega). Molim vas, ne zaboravite gdje smo. Vi vičete kao da ste pijani. - Vi ste prostak - ništarija - zlobna kukavica... Đuro istrese čitav niz psovaka. I prije nego se Lukačevski mogao da obrani, ustane i ćuši ga svom snagom po obrazu. Nastane galama, neki digoše stolce, doleti kelner i gazda. Lukačevski stajaše blijed kao smrt u uglu i jedva uspije da progovori onima što su ga držali da ne bi skočio na Đuru: - Pijana beštija!

Milutin Cihlar

Oh, kad bi se ovo preveč otvrdnulo meso / htjelo smekšati, otopiti i raspasti u rosu; / ili da Vjekovječni nije ustanovio zakon / protiv ubijanja sama sebe. O Bože! Bože! / Kako se meni tegobno, otrcano, plitko / i nekorisno čini svako bavljenje na svijetu! / Ah, gadi mi se, fuj; to je neoplijevljen vrt / koji se posjemenjuje; bujno i divlje raslinje / potpuno njime vlada. Da je do toga moralo doći! / Tek dva mjeseca mrtav - ne, ne toliko, ni dva - / tako vrstan kralj, koji je prema ovomu bio / kao Hiperion prema satiru, tako pun ljubavi prema / mojoj majci da nije dopuštao nebeskim vjetrovima / da pregrubo pohode njezino lice. O nebesa i zemljo, / moram li se spominjati? Ta, ona bi se uza nj pripijala / kao da je povećavanje želje raslo od onoga / čime se hranila; a ipak, nakon mjesec dana - / Ne smijem na to misliti - Slabosti, ime ti je žena! - / Mali mjesec dana, prije nego što su ostarjele / one cipele u kojima je ispratila tijelo moga jadnog / oca, kao Nioba, sva u suzama - Ta, ona - / O Bože, životinja kojoj manjka sposobnost razbora / dulje bi tugovala - udala se za mojega strica, / za brata mojeg oca - ali nije sličniji mojem ocu / negoli ja Heraklu. Za mjesec dana, / još prije nego što je sol najnepravednijih suza / prestala crveniti njezine nadražene oči, / Pohitati s takvom spretnosti u rodoskvrne plahte! / To nije, niti može izać ina dobor. / Ali pukni, srce moje, jer moram obuzdati jezik.

Čini, gospo? Ne, nego jest. Ja ne poznajem ''čini se''. / Nije to smao moj mračni plašt, dobra majko, / ni običajna odjeća svečane crnine, / ni vjetrovito jecanje usiljenog daha, / ne, ni preobilna rijeka u mojem oku, / niti potišteno ponašanje lica, skupa / sa svim oblicima, izrazima, obrisima boli, / što me vjerno može označiti. To se doista čini, / jer to su radnje koje čovjek može glumiti; / ali u meni je ono što nadilazi predstavu, / dok je ovo samo oprema i ruho za jad. 

Što hoće reći vaše gospodstvo? - To, ako ste krjeposni i lijepi, da se vaša krjepost ne bi smjela upuštati u razgovor s vašom ljepotom. - Bi li mogla ljepota, gospodaru, imati bolji odnos nego s krjeposti? - Da, usitinu, jer će moć ljepote prije pretvoriti krjepost od onoga što jest u svodnicu nego što snaga krjeposti može preobraziti ljepotu u svoju sliku i priliku. Nekada je to bio paradoks, ali sada ga vrijeme potvrđuje. Ja sam vas zbilja jednom ljubio.

Danska je tamnica. - Onda je svijet tamnica. - Velika tamnica, u kojoj ima mnogo mjesta zatočenja, ćelija i podzemnih uza, a Danska je jedna od najgorih. - Mi ne mislimo tako, gospodaru. - Pa, onda vama nije tamnica; jer ništa nije ni dobro ni zlo, nego je takvo zbog mišljenja. Meni je ona tamnica.

Sad sam sâm. / O, rđa sam i nitkov kukavan! / Zar nije strašno, što je glumcu tom / Tek priča pusta, tašta slika bola / Toliko mogla dušu zanijeti, / Te od ganuća njenog mu je lice / Poblijedilo, orosile se oči / I sav je smućen bio, glas mu je / Malaksao, a držanje mu cijelo / Sa zanosom se tim podudaralo! / A sve to ni za što - za Hekubu! / Jer što je njemu Hekuba il što je / On Hekubi, da tako za njom plače! / A što bi tek uradio, da ima ( Za bol toliko razloga ko ja? / Svu pozornicu on bi suzama / Potopio i uho svačije / Strahovitom bi razdro besjedom, / U ludilo bi krivca nagnao, / A nevinoga u strah, zbunio / Neupućenog i pobrko sve, / Što oko vidi i što uho čuje. / A ja - budalast, gadan mlitavac, / Ja kunjam tu ko neki drijemalo / I ne hajem za svoju stvar i ne znam / Da kažem ništa; ni za kralja, kome / Opačina je kleta zatrla / Sve blago i dragocjeni mu život. / Ta zar sam ja kukavelj? / Tko me zove Nitkovom? Tko mi glavu razbija? / I tko mi čupa bradu pa mi je / U lice baca? Tko me za nos štipa? I tko me u laž ugoni i tjera? / Ej, tko mi čini to? Ha, bora mi, / I to bih podnijet morao, jer valjda / Golubinje sam jetre, nemam žuči, / Da njome svoju patnju zagrčim, / Jer inače bih bio nebeske / Sve jastrebove lešem toga gada Nahranio! / O huljo krvava i pogana! / O bezdušna i bludna I opaka i izdajnička huljo! / O osveto! Zar nisam magarac? Divota! / Ja, što sin sam oca svog Ubijenog, a nebo me i pako / Potakoše na osvetu, ja moram / Da skidam riječma teret sa srca / Ko bludnica i upadam u psovke / Ko prava drolja, ko sudopera! Pi na to! Pi! / Na djelo, mozgu moj! Hm - slušao sam o zločincima, / Da, gledajući glumu, bjehu tako / Potreseni u duši glumačkom / Vještinom, te su smjesta priznali / Zločinstva svoja teška. Jer umorstvo, / I ako u njem nema jezika, to ipak zbori glasom čudesnim. / I zato neka glumci nešto glume / Pred stricem ko umorstvo oca mog, / A ja ću njemu motrit poglede - Do živog ću ga mesa kušati, / Pa ako tek se trgne - znadem, što ću. / Jer duh, što ja sam vidio ga, može I đavo bit, a đavo ima moć, / Da uzme na se lik zamamljivi, i možda on se mojom slabošću / I sjetom služi - jer je vrlo moćan / U takvih ljudi - pa me vara, da me / Upropasti. Ja hoću stvarnije / Da imam razloge - i zato valja / U glumi ščepat savjest grešnog kralja.

Ne, ne misli da laskam; / jer kakvu se probitku mogu nadati od tebe / koji nemaš drugih prihoda osim duhovnih vrlina / da te hrane i odijevaju? Zašto bi se siromahu laskalo? / Ne, neka zašećereni jezik liže bljutavu raskoš, / i svija voljne zglobove koljena gdje korist / može slijediti za ulagivanjem. Čuješ li ti? / Otkad je moja draga duša gospodarica razludžbe, / i umije razlikovati svoj izbor među ljudima, / ona je tebe zapečatila za se; jer ti si bio / kao onaj koji, trpeći sve, ništa ne trpi, / čovjek koji je udarce i nagrade sudbine / primao s jednakim hvalama; a blaženi su oni / kojima su krv i prosudba tako dobro smiješane / da nisu frula za Fortunin prst da svira / n kojoj joj se tipci sviđa. Daj mi toga čovjeka / koji nije rob strasti, i ja ću ga nositi / u srži svoga srca, da, u srcu svoga srca, / kao što tebe nosim...

Je li to prolog, ili posveta u prstenu? - Kratko je, gospodaru. - Kao ženska ljubav.

Sad je pravo vještičje doba noći, / kad groblja zijevaju i sam pakao izdiše pošast / na ovaj sviejt. Sad bih mogao piti vrelu krv, / i obavljati takav grozan posao te bi dan / zadrhtao da to vidi. Polako, sada k mojoj majci. / O srce, ne izgubi osjećaje. Nikada ne daj / da Neronova duša uđe u ove postojane grudi; / neka budem orkutan, ali ne protuprirodan. / Riječi će mi biti bodeži, ali nijednim se neću poslužiti. / Neka moj jezik i duša u tome budu licemjeri; / kolike god će osude iz mojih usta ječat, / neka im nikad duša ne pristane dati pečat.

William Shakespeare

Čak i kad bi zatvorio oči, vidio je u duhu svinjsku glavu kao pasliku. One poluzatvorene oči bijahu mutne od beskrajnog cinizma ljudske zrelosti i uvjeravale ga da sve skupa ništa ne valja. - Znam. - Shvatio je da je to naglas rekao. Brže otvori oči i ugleda svinjsku glavu veselo nacerenu na neobičnom danjem svjetlu. Glava se nije obazirala na muhe ni posuti drob, nije ju čak smetalo ni to što je nedostojno nabijena na kolac.

Simon ovlaš digne glavu. Nije mogao odvojiti pogleda od Gospodara muha koji je lebdio u zraku pred njim. - Što radiš ovdje sam? Zar me se ne bojiš? Simon odmahne glavom. - Ovdje nema nikog da ti pomogne. Samo ja. A ja sam Zvijer. Simon jedva nekako pokrene usne i izusti razumljive riječi: Svinjska glava na kolcu. - A zamisli, vi ste mislili da biste mogli Zvijer uloviti i ubiti! - odvrati glava. Časak-dva šuma i sva ona jedva raspoznatljiva mjesta odjekivali su od urnebesnog smijeha. - A ti si znao, je li? Da sam ja dio vas! Da sam vam blizak, blizak, blizak! Da sam ja kriv što vam sve ide naopako? Da sve ide ovako kako ide? - I ponovno se prolomi urnebesni smijeh. - A sad idi - reče Gospodar muha. - Vrati se k ostalima pa ćemo prijeći preko svega. Simonu se klatila glava. Oči su mu bile poluzatvorene, kao da oponaša onu bestidnu stvar na kolcu. Znao je da se bliži jedan od onih njegovih napadaja. Gospodar muha se napuhavao kao balon. - Ma to je smiješno. Pa ti valjda znaš da ćemo se dolje opet sresti... i zato, ne pokušavaj mi pobjeći! Simon se presamitio i ukočio. Gospodar muha govorio je profesorskim glasom: Sad je zbilja dosta. Jadno moje, zavedeno dijete, zar ti zbilja misliš da si pametniji od mene? Nastane tajac. - Upozoravam te da ću se naljutiti. Shvaćaš? Ti si ovdje nepoželjan. Razumiješ? Mi ćemo se ovdje na otoku još dobro zabavljati. Razumiješ? Dobro ćemo se zabavljati na ovom otoku! I zato radije nemoj ni pokušavati, jadni moj, zavedeni dečko, jer inače... Simon pojmi da gleda u golema razjapljena usta. Unutra je bila tmina, tmina koja se širila. - ... Jer inače - produži Gospodar muha - inače ćemo te ucmekati. Je li ti jasno? Jack, Roger, Maurice, Robert, Bill, Pajcek i Ralph. Ucmekat ćemo te. Je li ti jasno? Simon se odjednom nađe u tim ustima. Sruši se i onesvijesti. 

Namršti se gledajući crno-bijelu gomilu na kojoj su ležali neizgoreni krajevi grana. Pokuša izraziti svoje osjećaje: - Bojim se. Opazi kako Pajcek digne pogled, pa nasumce nastavi: - Ne bojim se ja zvijeri. Mislim, i nje se bojim. Ali nikom nije jasno što znači vatra. Vatra je kao uže bačeno čovjeku koji se utapa. Kad bi ti doktor rekao, uzmi ovo jer, ako ne uzmeš, umrijet ćeš... uzeo bi lijek, zar ne? Shvaćaš? - Dabome da bi uzeo. - Zar oni to ne vide? Ne shvaćaju? Da ćemo propasti ovdje bez dimnog signala? Pogledaj samo ovo! Val zagrijanog zraka treperio je iznad pepela, ali bez tračka dima. - Ne možemo čak ni jednu vatru održavati. A njima se fućka. I što je još gore... - Zagleda se netremice u Pajcekovo uznojeno lice. - A što je još gore, i meni se katkad fućka. Što će biti ako postanem kao i drugi... da mi se za sve živo fućka? Što će biti s nama? Pajcek skine naočale, ozbiljno uznemiren. - Nemam pojma, Ralph. Naprosto moramo izdržat, ništa više. Tako bi se i odrasli ponašali.

Jedna sasvim obična vatra. Čovjek bi pomislio da bar to možemo napraviti, je li? Običan dimni signl za naš spas. Jesmo li mi urođenici ili nismo? Samo sad više nemamo signala. A brodovi možda prolaze u blizini. Sjećate li se kako je on otišao u lov pa se vatra ugasila, a brod je dotle prošao pokraj otoka? A oni svi misle da nema boljeg vođe od njega. Pa onda, pa onda... i ono je bila njegova greška. Ono se uopće ne bi dogodilo da nije bilo njega. Sad Pajcek  ništa ne vidi, a oni su došli i ukrali nam... - Ralph povisi glas - po noći, po mraku, ukrali nam vatru. ukrali nam je. Da su nas pitali, dali bismo im je. Ali su nam je ukrali i sad nemamo više signala i ne možemo se uopće spasiti. Zar ne shvaćate što vam govorim? Mi bismo im bili dali vatru, ali oni su je radije ukrali. Ja...

Vi možete uzet koplja ako hoćete, al ja neću. Kakva korist od toga? Ionako me morate vodit ko psa. Da, da, smijte se. Samo se smijete. Ima ih na ovom otoku koji se smiju svemu i svačemu. A šta se dogodilo? Šta će odrasli mislit o nama? Malog Simona su zatukli. Pa onda onaj malac koji je imo madež na licu. Ko ga je vidio otkako smo došli vamo? - Pajcek! Čekaj malo! - Ja držim školjku u rukama. Ja idem do tog Jacka Merridewa da mu kažem što ga ide, bome idem. - Nastradat ćeš. - Šta mi još može napravit? Reći ću mu što ga ide. Pusti me, Ralph, da ponesem školjku. Da mu pokažem nešto što on nema. Pajcek ušuti načas i zirne oko sebe u mutne prilike. Slušalo ga je staro zborno mjesto izgažene trave. - Idem ja do njega s ovom školjkom u rukama. Visoko ću ju podić pred njim. Pazi, reći ću mu, ti si jači od mene i nemaš astmu. Ti lijepo sve vidiš, reći ću mu, i to na oba oka. Al ja ne tražim od tebe svoje očale ko neku milost. Ne tražim ja od tebe da budeš fer, reći ću mu, zato jer si jak, nego zato jer to nije pravo . Vrati mi moje očale, reći ću mu... moraš mi ih vratit! Pajcek završi svoju govoranciju drščući, sav crven u licu. Brže gurne školjku Ralphu u ruke kao da je se želi što prije osloboditi, a onda obriše suze iz očiju. Oko njih je posvuda bilo blago zelenkasto svjetlo, a školjka je ležala do Ralphovih nogu, krhka i bijela. Jedna jedina kap koja je kanula Pajceku s prstiju caklila se na blagoj oblini školjke poput zvijezde.

U početku smo se dobro snašli - reče Ralph - prije nego što je... Ušuti. - Onda smo se još držali svi skupa... Časnik uviđavno klimne glavom. - Znam. Zbilja dobra priča. Kao iz Koraljnog otoka. Ralph ga pogleda bez riječi. Načas mu izađe pred oči slika ovdašnjih žalova neobične ljepote. Ali otok je izgorio kao suha drva - Simon je poginuo - a Jack je... Poteku mu suze i strese se od jecaja. Prvi put je dao na volju suzama otakako je na ovom otoku; sav se tresao od snažnih, drhtavih, bolnih grčeva. Glas mu je zaorio pod crnim dimom, pred tim spaljenim, uništenim otokom. Pod utjecajem njegovih osjećaja, i ostali dječaci počnu se tresti i jecati. Usred njih, onako prljav, raščupan i balav, Ralph je plakao za krajem nevinosti, plakao je zbog tame u ljudskom srcu, plakao je za mudrim, pravim prijateljem Pajcekom koji je odletio u zrak. 

William Golding

Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu.

A konačno, ako se točno uzme, to i nije bila prva ćuška, što je pala danas po njegovom licu. Zar ga otac njegov pokojni nije tukao? Otac ga je tukao istim pletenim korbačem, što je ostao visjeti iza mrtvog psa. I mati ga je pljuskala! I učitelj i kateheta u Cvjetnoj ulici, i oni! Koliko puta! I dečki, fakini ulice, koliko je samo od njih dobio batina? A zar ga razrednik u gimnaziji nije pljuskao? A ono poslije, u takozvanom životu! I žene i redakcije i ideje i prijatelji - oh - Gospode - Gospode, koliko je tu bilo pljusaka? Koliko poniženja! Sramote! Mizerije! Dugova. Poniženja.

I konačno, što je to ćuška? Simbolična jedna životnost, i sve se to već milijardu puta dogodilo i opet će se dogoditi, da će netko pljusnuti, a netko biti ispljuskan. Sve je to već milijardu puta zapisano od biblijskih do domobranskih dana, i opet će se zapisati! Pa neka se i samo događa, kao što je zapisano. A zapisano je, da će ga popljuvati i ispljuskati i osramotiti i poniziti i svući do gola i pribiti na križ.

Miroslav Krleža

G. de Rollebon me užasno gnjavi. Dižem se. Mičem se na toj blijedoj svjetlosti; vidim je, gdje se mijenja na mojim rukama i na rukavima mojega kaputa; ne mogu dovoljno istaknuti, koliko mi se ona gadi. Zijevam. Napalim svjetiljku na stolu: možda će ona moći da se odhrva svjetlosti dana. Ali ne: svjetiljka sama baca oko svojega podnožja kukavnu mlaku svjetlosti. Gasim je. Dižem se. U zidu postoji bijela rupa, ogledalo. To je zamka. Ja znam da ću se u nju uhvatiti. Gotovo je. U ogledalu se pojavila siva pojava. Približim se i gledam je, ne mogu se više udaljiti. To je odraz mojega lica. Često u ovim dokonim danima ja ga tako promatram. U tome licu ne razumijem ništa. Lica drugih osoba imaju nekakav smisao. Moje ne. Ne mogu čak odlučiti da li je lijepo ili ružno. Mislim da je ružno, jer su mi to rekli. Ali to me ne iznenađuje. Zapravo, čak se zgražam, što mu mogu pripisivati takva svojstva, kao da zovu lijepim ili ružnim komad zemlje ili hridnu gromadu. Ima svejedno nešto što je ugodno vidjeti nad mekanim predjelima jagodica, povrh čela: to su moje kose. Njih je ugodno gledati. To je bar izrazita boja: zadovoljan sam time što sam riđ. Ona je tu u ogledalu, ističe se, zrači. Još imam sreće: da je na mome čelu nekakva štura kosa, nekako između kestenjaste i plave, lice bi mu se izgubilo u nejasnoći, od njega bih dobio vrtoglavicu. Pogled mi silazi polagano, s dosadom, na to čelo, na te obraze: on ne nalazi tu ništa čvrsto, te upada u pržinu. Nema sumnje, tu su nos, oči i usta, ali sve to nema misla, pa čak ni čovječjeg izraza. Međutim su Anny i Velines tvrdili da imam živahan izgled; možda sam se suviše sviknuo na svoje lice. Moja mi je ujna Bigeois govorila dok sam bio mali: ''Ako budeš predugo gledao u ogledalo, vidjet ćeš majmuna''. Bit će da sam se još duže gledao; ono što vidim, stoji još ispod majmuna, na granici biljnoga svijeta, na razini polipa. To živi, ne niječem: ali Anny nije mislila na taj život; ja tu vidim lagane drhtaje, vidim bljutavo meso, koje buja i mlohavo drhturi. Tako izbliza osobito su oči grozne. One su staklaste, mekane, lijepe, obrubljene crvenim: kao da su riblje ljuske. Upirem se cijelom svojom težinom na rub od fajanse, približujem lice ogledalu tako, da ga dodirujem. Oči, nos i usta iščezavaju; ne ostaje više ništa ljudskog. Tamni nabori na obe strane grozničavo nabreklih usnica, jaruge, krtičine rupe. Svileno bijelo paperje širi se na velikim obroncima, dvije dlake strše iz nozdrva: to je geološka karta u reljefu. A usprkos svemu, taj mi je mjesečev krajolik dobro poznat. Ne mogu reći da prepoznajem, da sam to već vidio, te se ukočim: blago i neosjetno predajem se snu. Htio bih doći k sebi: neki živahni i snažni dojam bi me oslobodio. Pritisnem svoju lijevu ruku na obraz, potegnem kožu; nakreveljim se sam sebi. Cijela polovina lica popusti: lijeva se polovina ustq iskrivi i nadme otkrivajući jedan zub, očnica se otvori i pokaže se bijela kugla, ružičasto i krvavo meso. Nisam to tražio: ništa jako, ništa novo; slatko, mlohavo, već viđeno! Usnuh otvorenih očiju, a lice se već povećava, povećava se u ogledalu, to je beskrajni, blijedi krug, koji klizi na svjetlosti... Naglo se budim zato što gubim ravnotežu. Opet se nađem jašimice na nekoj stolici, još sav omamljen. Da li drugi ljudi imaju toliko muke da sude o svojem licu? Čini mi se, da ja svoje vidim isto tako, kako osjećam svoje tijelo, nekim potmulim i organskim osjetom. Ali drugi? Primjerice Rollebon? Da li bi se tako uspavao gledajući u ogledalima ono, što gđa de Genlis zove '' njegovo navorano'', čisto lice, potpuno izrovano boginjama, na kojemu je bilo osebujne zlobe koja je upadala u oči, ma koliko se naprezao da je zataji. ''Silno se brinuo, dodaje ona, da uredi svoju kosu i nikada ga nisam vidjela bez vlasulje. Ali su mu obrazi bili od neke plaveti, koja je prelazila u crninu, jer je imao gustu bradu, a htio se brijati sam, što je obavljao veoma loše. Običavao je da se maže olovnim bijelim poput Grimma. Gospodin de Dangeville je govorio da je sasvim tim bijelilom i plavilom bio nalik na sir iz Roqueforta''. Čini mi se, da je morao biti vrlo ugodan. Ali na kraju krajeva nije bio takav u očima gđe de Charrieres. Mislim, da ga je smatrala dosta ocvalim. Možda je nemoguće da čovjek razumije vlastito lice. Možda zato, što sam ja samotar? Ljudi, koji žive u društvu, navikli su se vidjeti u ogledalima takvim, kakvi se čine svojim prijateljima.Ja nemam prijatelja: je li zato moje meso tako golo? Rekao bih - da, rekao bih priroda bez ljudi. Nemam više pravoga raspoloženja za rad. Mogu samo čekati noć.

Tumačila mi je tihim i hitrim glasom, što ona očekuje od mene: ''Slušaj, ti ćeš se malo potruditi, zar ne? Posljednji put si bio tako glup. Vidiš, kako bi ovaj trenutak mogao biti lijep? Gledaj nebo, gledaj boju sunca na sagu. Upravo sam odjenula zelenu haljinu i nisam se namazala, te sam vrlo blijeda. Odmakni se, zasjedni u sjeni; ti razumiješ, što je tvoja dužnost? Pa dobro, molim te! Alaj si glup. Razgovaraj se sa mnom''. Osjećao sam, da je uspjeh pothvata u mojim rukama; trenutak je imao nejasan smisao, koji je trebalo istesati i dovršiti; morale su se izvršiti neke kretnje, izreći neke riječi: bio sam potišten pod teretom vlastite odgovornosti, širio sam oči i nisam vidio ništa, koprcao sam se usred obreda, koje je Anny za čas izmišljala i sam ih kidao svojim velikim rukama kao paučinu. U tim me je trenucima mrzila. - Tvoje sotonske kose kvare sve, govorila je. Šta možemo načiniti od riđokosog čovjeka? Smiješila se. Najprije sam izgubio sjećanje na njene oči, a onda na njeno dugo tijelo. Upamtio sam, što sam najduže mogao njen smiješak, a prije tri godine zaboravio sam i njega. Čas prije, dok sam uzimao pismo iz ruku vlasnice, opet sam ga se sjetio, činilo mi se da vidim kako se Anny smiješi. Kušam da ga još dozovem u pamet; osjećam potrebu da osjetim čitavu nježnost, koju mi nadahnjuje Anny: ona je tu, ta nježnost, ona je sasvim blizu, ona samo čeka da se pojavi. Ali je smiješak ne vraća: to je svršeno. Ja ostajem prazan i suh. 

Je li uopće moguće misliti na nekoga u prošlom vremenu? Dok smo se ljubili, nismo dopuštali, da se ni najsitniji naš čas, najneznatnija od naših muka odcjepi od nas i zaostane iza nas. Zvukovi, mirisi, osjenčanosti dana, pa čak i misli, koje nismo jedno drugome izgovorili, sve smo to nosili sa sobom: i sve je ostajalo u živome stanju; mi nismo prestajali da u tome uživamo i pamtimo kao u suvremenosti. Nije bilo ni jedne uspomene; neumitna i žarka ljubav, bez sjena, bez udaljenosti, bez utočišta. Tri godine nazočne u isti mah. Zato smo se rastali: nismo više imali dovoljno snage da podnosimo ovo breme. A onda, kada me je Anny ostavila, jednim samim mahom, jednom jedinom kretnjom, tri godine su se srušile u prošlost. Nisam čak ni patio, osjećao sam se prazan. Zatim je vrijeme opet počelo protjecati, i praznina se povećala. Zatim u Sajgonu, kada se odlučih da se vratim u Francusku, sve ono, što je još preostajalo - strana lica, mjesta, pristaništa duž dugih rijeka - sve se uništilo. I eto, moja je prošlost sada još samo golema rupa.

Jean-Paul Sartre

Jao meni, nesretniku! / Kad me bijes vaš tako slama, / o nebesa, znati hoću, / rodivši se kakvu zloću / ja pokazah prema vama? / No već time što sam rođen, / znam kakvim sam zlom pogođen. / Zato dobar razlog vodi / vašu strogost - moram reći - / jer čovjekov grijeh najveći / u tome je što se rodi.

Ta mora da su moje oči / i bolesne i nezasitne, / jer iako im piće škodi, / sve više za tim pićem žude. / Znam, gledanje mi smrt zadaje, / a ja umirem da te vidim. / Pa, nek vidim i nek umrem, / ako vidjeti znači mrijeti, / jer ne znam što bi bilo sa mnom / kad vidio te ne bih više? / O, bilo bi od smrti gore / trpjeti bol i jad i srdžbu, / jer ja znam dobro što je život, / i sudim da je posve isto: / Nesretnom stvoru život dati / ili sretnika usmrtiti.

I da bih bolje pripremio / njegovu dušu za taj pothvat / što si ga bio zamislio, / uzeh za temu razgovora / strelovit uzlet snažna orla, / koji prezire sferu vjetra / i dižući se u najviša područja / vatre, tu se vije / i na pernatu munju sliči / ili na zvijezdu koja pada. / Divio sam se tom uzletu / i rekoh: ''Orle, ti si sada / svemoćni vladar sviju ptica / i pravo je da budeš takav.'' / Nije trebalo ništa više, jer kad se govor zapodjene / o pitanjima veličine, / on priča žustro i odvažno, / budući da ga krv njegova tada / potiče i nuka na silne stvari, / te mi reče: ''Zar i u ptičjoj republici / postoji netko tko upravlja / i tko poslušnost naređuje! / Ako je tako, ja u tome / utjehu vidim za se sama, / jer ako jesam tu potlačen, / tlači me samo gruba sila, / a svojom voljom nikad nikom / ne bih se dao da me muči.''

I zato htjedoh da ostanu / bar jedna vrata otvorena, / naime, da se može reći / da je on samo u snu snio / to što se zbilo. Iz ovoga / treba saznati dvije stvari: / njegov karakter, prije svega, / jer kad se iz sna svog probudi, / on će raditi sve onako / kao što misli i osjeća. / A onda, tu je i utjeha, / na koju treba računati, / jer iako se sada vidi / okružen slavom i štovanjem, / poslije, kad dođe u tamnicu, / tada će moći pomisliti / da je sanjao sve te stvari, / i s punim pravom to će mislit, / jer na tom svijetu, moj Klotaldo, / svi koji žive samo sniju.

Ja sam zahvalna na toj ljubaznosti / i šutnja moja nek ti odgovori, / jer kad se razum toliko pomuti, / najbolje zbori tko najbolje šuti.

Da, treba da ukrotimo / ovu našu ćud opaku, / pomamu i čežnju svaku, / ako opet san usnimo. / Tako treba, jer živimo u tom svijetu čudne ćudi, / gdje življenje san je hudi, / te me znanje uči moje: / čovjek sanja ono što je, / sanja dok se ne probudi.

I ja sanjam da sam tu, / sputan u tom kutu bijednom, / a snio sam da sam jednom / uživao sreću svu. / Što je život? Mahnitanje. / Što je život? Puste sanje, / prazna sjena što nas ovi. / O, malen je dar nam dan, / jer sav život - to je san, / a san su i sami snovi.

Dobro, znamenja to su bila, / i zaključimo da je tako, / a buduć da je život kratak, / sanjajmo opet, dušo moja. / No ovog puta da sve bude / u razumnosti i oprezu, / i da imamo na pameti / da se iz ovih užitaka / moramo jednom probuditi. / Jer kad unaprijed nešto znamo, / tada je varka mnogo manja; / nesreću ruglu izvrnemo, / ako znademo da će doći.

No, dušo moja, usporimo krila / da neoprezno ne bismo rasuli / tu nesigurnu slavu, jer kada se / iz sna probudim, srce će me boljet / da sam je samo stoga osvojio / da je izgubim. Zato, ako sada / letimo niže, pad će lakši biti.

Iako usud, gospodaru, / dobro poznaje sve putove, / i koga traži, toga nađe / čak i u tvrdim gudurama, / kršćanin ipak ne smije reći / da od usuda nema spasa. / Jer čovjek uman i razborit / može sudbinu pobijediti; / i ako nisi već zaštićen / od zlog udesa i nesreće, / ti moraš da se sam zaštitiš.

Zar ne vidite sasvim jasno / da je san bio moj učitelj / i da još uvijek, evo, strepim / da ću se opet probuditi / i opet doći u tamnicu? / Pa kad i ne bi bilo tako, / samo sanjati već je dosta, / jer sanjajući spoznao sam / da svaka sreća čovjekova / nestaje kao pusti snovi. / I zato hoću da poživim / i da u dobro iskoristim / sve dane svoje, dok mi traju; / a slabosti nam oprostite, / jer duše vrle i čestite / uvijek s veseljem opraštaju.

Pedro Calderón de la Barca 

Znaš, nadao sam se da ću se uspjeti izuvući bez ovakva slučaja, ali John Taylor upro je prstom u mene i rekao: ''Ti ćeš.'' - Peh, hm? - Da. Ali kako misliš da bih inače svojoj djeci pogledao u oči? Znaš što će se dogoditi jednako dobro kao i ja, Jack, i samo se nadam i molim da ću uspjeti progurati Jema i Scout kroz sve to bez gorčine i, još više, tako da se ne zaraze mejkombskom tipičnom bolesti. Nikako mi nije jasno zašto razboriti ljudi načisto polude kad se pojavi nešto vezano za crnca... Samo se nadam da će Jem i Scout odgovore tražiti od mene, a ne od grada. Nadam se da mi dovoljno vjeruju ...

- Bilo bi mi draže da pucaš u limenke u stražnjem dvorištu, ali znam da ćeš gađati ptice. Pucaj u šojke koliko god hoćeš, ako ih uspiješ pogoditi, ali upamti, sramota je ubiti pticu rugalicu. Bio je to jedini put da sam čula Atticusa reći da je nešto grijeh, pa sam pitala Miss Maudie. - Tvoj otac ima pravo - rekla je. - Ptice rugalice ne čine ništa, osim što pjevaju. Ne uništavaju ljudima vrtove, ne gnijezde se u kukuruzu, samo pjevaju. Zato je grijeh ubiti pticu rugalicu. 

Maudie se nestašno nacerila. - Pa onda, Miss Jean Louise - rekla je - misliš li i dalje da tvoj otac ni za što nije sposoban? Još ga se sramiš? - Ne - rekla sam krotko. - Zaboravila sam ti neki dan reći da je, osim što je svirao židovsku harfu, Atticus Finch u svoje vrijeme bio najubojitiji strijelac u okrugu Maycomb. - Najubojitiji strijelac... - ponovio je Jem poput jeke. - Da, Jem Finch. Sad ćeš promijeniti pjesmu. Pa zar nisi znao da su ga kao dječaka zvali One Shot? Tamo na Landingu, dok smo odrastali, ako je pucao petnaest puta i pogodio samo četrnaest grlica, žalio bi se da trati streljivo. - Nikad nam o tome nije ništa govorio - promucao je Jem. - Nikad nije ništa govorio, hm? - Ne, Miss Maudie. - Pitam se zašto sad nikad ne ide u lov - rekla sam. Možda ja imam odgovor na to - rekla je Miss Maudie. - Ako je išta, vaš je otac civilizirano biće. Streljačka vještina je Božji dar, talent - doduše, moraš i vježbati da ga usavršiš, ali pucanje nije isto što i sviranje glasovira ili takvo nešto. Mislim da je možda odustao od pucanja kad je shvatio da mu je Bog dao nepravednu prednost pred većinom živih stvorenja. Valjda je odlučio da neće pucati osim ako ne bude morao, a danas je morao. - Čovjek bi očekivao da na to bude ponosan - rekla sam. - Pametni ljudi nikad se ne ponose svojom darovitošću - rekla je Miss Maudie. 

Već si gotovo prevelika za ovo - rekao je. - Nije te briga što će mu se dogoditi - rekla sam. - Poslao si ga tamo da ga ustrijele, a samo se zauzimao za tebe. Atticus mi je gurnuo glavu pod svoju bradu. - Nije još vrijeme za zabrinutost - rekao je. - Nikad nisam pomišljao da će Jem zbog toga izgubiti vlast nad sobom - mislio sam da ću s tobom imati više nevolja. Rekla sam da mi ionako nije jasno zašto moramo držati vlast nad sobom, da to ne mora nitko drugi u školi. - Scout - rekao je Atticus - kad dođe ljeto, morat ćete zadržati vlast nad sobom zbog mnogo gorih stvari ... to nije pravedno prema tebi i Jemu, to znam, ali katkad moramo nešto pretrpjeti, a kako se ponašamo kad je teško ... No sve što mogu reći jest da ćete ti i Jem, kad odrastete, možda gledati na ovo s malo suosjećanja i razumijevanja i znati da vas nisam iznevjerio. Taj slučaj, slučaj Toma Robinsona, nešto je što zadire u srž naše savjesti ... Scout, ne bih mogao ići u crkvu i moliti se Bogu kad ne bih pokušao pomoći tom čovjeku. - Sigurno griješiš, Atticus ... - Kako to? - Pa većina ljudi misli da ona ima pravo, a ti krivo ... - Oni, naravno, imaju pravo tako misliti i zaslužuju poštovanje zbog svojih stavova - rekao je Atticus - ali prije nego što mogu živjeti s drugima, moram moći živjeti sam sa sobom. Savjest je jedna od stvari o kojoj se ne odlučuje glasovanjem većine.

- Dama? - Jem je podigao glavu. Lice mu je bilo skrletno. - Dama nakon svega što je rekla o tebi? - Da. Imala je svoje mišljenje o mnogočemu koje se možda razlikovalo od mojega ... sine, rekao sam ti da bih te bio poslao da joj čitaš i da nisi izgubio glavu. Htio sam da nešto vidiš ... htio sam da vidiš što je prava hrabrost umjesto da povjeruješ kako je hrabrost muškarac s puškom u ruci. Hrabrost je kad znaš da si izgubio prije nego što počneš, ali svejedno počneš i ostaneš ustrajan usprkos svemu. Rijetko kad pobijediš, ali i to se dogodi. Gospođa Dubose je, sa svih svojih četrdeset kila, pobijedila. Smatrala je da je umrla bez obveze prema ikome i ičemu. Bila je najhrabrija osoba koju sam poznavao. 

Svjedoci optužbe, uz iznimku šerifa okruga Maycomb, predstavili su se vama, gospodo, i ovom sudu s ciničnim uvjerenjem da se u njihovu riječ neće sumnjati, da ćete ih vi pratiti u uvjerenju - u zlom uvjerenju - da svi crnci lažu, da su svi crnci u osnovi nemoralna bića, da se nijednom crncu ne može vjerovati kad je riječ o našim ženama. Sve je to pretpostavka koje se i o očekuju od uma njihova kalibra. A to je, gospodo, kako znamo, laž jednako crna kao koža Toma Robinsona, laž koju vam ne moram posebno objašnjavati. Vi znate istinu, a istina je ova: neki crnci lažu, neki su crnci nemoralni, nekim se crncima ne može vjerovati kad je riječ o ženama - bilo crnima ili bijelima. Ali to je istina koja se odnosi na cijeli ljudski rod, a ne na pojednu rasu. U ovoj sudnici nema osobe koja nikad nije slagala, koja nikad nije učinila nešto nemoralno i nema muškarca koji nikad nije pogledao ženu s pohotom.

Atticus je zastao i izvadio rupčić. Onda je skinuo naočale i obrisao ih i tad smo  još nešto vidjeli prvi put: nikad prije nismo vidjeli da se znoji - bio je jedan od onih ljudi kojima se lice nikad ne znoji, ali se sjajilo. - Samo još nešto, gospodo, prije nego što završim. Thomas Jefferson jednom je rekao da su svi ljudi stvoreni jednaki - riječi su to koje nam Jenkiji i ženska loza izvršne vlasti u Washingtonu vole bacati u lice. Ove 1935. godine neki se ljudi tim riječima rado koriste izvan konteksta i njima pravdaju razne postupke. Najgluplji primjer kojeg se mogu sjetiti jest da ljudi koji upravljaju javnim obrazovanjem puštaju u sljedeći razred lijene i glupe zajedno s marljivima - jer su svi ljudi jednaki, reći će vam pedagozi ozbiljno, i djeca koja moraju ponavljati razred trpe od strašnog kompleksa manje vrijednosti. Mi znamo da svi ljudi nisu jednaki u smislu u kojem to neki tvrde - neki su ljudi pametniji od drugih, neki imaju veće mogućnosti jer su s njima riđeni, neki zarađuju više od drugih - neki su ljudi rođeni mnogo darovitiji od ostalih. Ali postoji jedan način u ovoj zemlji na koji svi ljudi jesu jednaki - postoji jedna ljudska ustanova u kojoj je siromah ravnopravan s Rockefellerom, budala s Einsteinom, a neznalica sa sveučilišnim rektorom, Ta je ustanova, gospodo, sud. Može to biti Vrhovni sud Sjedinjenih Država ili najskromniji sud u zemlji ili ovaj časni sud kojemu služite. Naši sudovi imaju svoje nedostatke kao i sve ljudske ustanove, ali u našoj zemlji sudovi izjednačavaju sve ljude i tu su svi jednaki. Nisam idealist kad čvrsto vjerujem u integritet naših sudova i u sustav porote - za mene to nisu ideali, nego živa stvarnost. Gospodo, sud je onoliko dobar koliko je dobar svaki član porote koji sjedi preda mnom. Sud vrijedi onoliko koliko vrijedi porota, a porota vrijedi onoliko koliko vrijede njezini članovi. Vjerujem da ćete nepristrano razmotriti dokaze koje ste čuli, donijeti odluku i vratiti optuženog njegovoj obitelji. Za ime Boga, izvršite svoju dužnost. 

- Da si ti bio u toj poroti, sine, zajedno s jedanaest dječaka poput tebe, on bi sad bio slobodan - rekao je Atticus. - Ništa u tvojem životu dosad nije iskvarilo tvoj način razmišljanja. Tomova se porota sastojala od dvanaest ljudi koji su u svakdonevnici razumni, ali tijekom suđenja nešto se ispriječilo između njih i razuma. Isto si vidio one večeri pred zatvorom. Kad su oni ljudi otišli, nisu otišli kao razumni ljudi - otišli su zato što smo mi bili tamo. U našem svijetu postoji nešto zbog čega ljudi gube glavu - ne mogu biti pravedni sve i kad bi pokušali. Na našim sudovima, kada je riječ crnca suprotstavljena riječi bijelca, bijelac uvijek pobijedi. To je ružno, ali tako jest. - Zbog toga to još uvijek nije u redu - rekao je Jem tvrdoglavo. Blago je šakom udario koljeno. - Ne možeš jednostavno osuditi čovjeka na temelju takvih dokaza. Ne možeš. - TI ne bi mogao, ali oni su mogli i to su učinili. Što budeš stariji, to ćeš češće to viđati. Sudnica bi trebala biti mjesto u kojem vlada pravednost, bez obzira na to koje je dugine boje optuženi, ali ljudi su skloni unijeti svoju kivnost ravno u porotu. Kad budeš stariji, vidjet ćeš svakog dana kako bijelci varaju crnce, ali reći ću ti nešto i dobro to upamti: kad god bijelac to učini crncu, tko god bio, koliko god bio bogat ili potjecao iz otmjene obitelji, taj je bijelac smeće. Atticus je govorio tako tiho da su nas njegove posljednje riječi trgnule. Podigla sam pogled i vidjela da mu je lice odlučno. - Za mene ne postoji ništa odvratnije nego kad bezvrijedni bijelac iskoristi crnčevo neznanje. Ne zavaravajte se - sve se to nakuplja i jednog ćemo dana zbog toga morati platiti. 

Nedvojbeno ću uskoro morati ući u taj svijet u kojemu se, na površini, mirisne gospođe polako ljuljaju, blago se hlade lepezama i piju hladnu vodu. Ali očev mi je svijet bio bliži. Ljudi poput gospodina Hecka Tatea nisu postavljali klopke naizgled nedužnim pitanjima kako bi ti se rugali; čak ni Jem nije bio pretjerano kritičan osim ako si rekao nešto glupo. Gospođe kao da su živjele u nekom strahu od muškaraca, kao da nisu posve odobravale ono što oni čine. Ali meni su se sviđali. Bilo je nečega u njima, koliko god psovali, pili, kockali i žvakali duhan; koliko god bili neotesani, u njima je bilo nešto što mi se nagonski sviđalo... nisu bili... - Licemjeri, gospođo Perkins, rođeni licemjeri - govorila je gospođa Merriweather. - Mi barem taj grijeh nemamo na grbači.

Harper Lee